Piše: prof.dr. Slavo KUKIĆ

Ovih sam dana bio u prilici odgovarati na pitanja u vezi sa sarajevskom blokadom državnih institucija. I svaki put sam ponovio da ne spadam u one koji aplaudiraju vladavini ulice. A najnovija je blokada asocirala baš na to. Jer, zatočiti preko tisuću ljudi, među njima i nekoliko stotina stranaca – i to se ne smije prešutjeti – ne spada u formu demokratskog izražavanja građanskog nezadovoljstva institucijama države. Niti, pošteno govoreći, rješenja koja se tom logikom iznuđuju od političke klase, a u zadnjih nekoliko godina i takvih rješenja je sve više, imaju šansu da budu i posebno pametna, i s izgledima na dulji životni vijek.

Za sarajevsko iskustvo se mora imati i razumijevanja. Ne treba, naime, biti posebno pametan pa zaključiti kako je izljev bijesa pred zgradom državnog parlamenta logična posljedica osjećaja elementarne građanske nemoći da se ostvari pravo na koliko-toliko normalan ljudski život. A razloga za takvu nemoć imate do mile volje. I što je još gore, oni su dio bh. svakodnevice.

S druge strane, za sarajevsko iskustvo se mora imati i razumijevanja. Ne treba, naime, biti posebno pametan pa zaključiti kako je izljev bijesa pred zgradom državnog parlamenta logična posljedica osjećaja elementarne građanske nemoći da se ostvari pravo na koliko-toliko normalan ljudski život. A razloga za takvu nemoć imate do mile volje. I što je još gore, oni su dio bh. svakodnevice. I usput, značajno su raznovrsniji od onih s početka devedesetih. Slučaj Budimir, primjerice, u to vrijeme se ni teorijski nije mogao dogoditi. Sva energija je, hoću reći, tada usmjeravana u dokazivanje nacionalne nejednakosti – i u pravcu ultimatuma kojima bi se jednakopravnost tobože omogućilo. A danas? Na sceni i dalje, i to nesmanjenim intenzitetom, imamo talasanje naroda zbog nacionalne ugroženosti. Ali, imamo i dodatak – kojeg slučaj Budimir najbolje simbolizira. I to na način da se, ne samo dogodio, nego da prijeti da postane stil života.

Jer, na njemu se uporno istrajava, sve češće i u formama koje neodoljivo asociraju na vrijeme četrdesetih i pedesetih godina – farsičnim montažama, i pravosudnim i političkim.

Predsjednik Federacije je, prisjetimo se, uhićen pod optužbom da je na čelu opasne kriminalne grupe. Ustavni je sud utvrdio kako nije postojala osnova sumnje da je prvi čovjek izvršne vlasti ovog dijela BiH počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, i kako, prema tome, nisu ispunjene minimalne pretpostavke da bi mogao biti uhapšen. Logično je tada bilo očekivati da će proces u slučaju Budimir biti obustavljen, ali i da će se pod hitno postaviti neka od pitanja funkcioniranja bh. sistema,  posebice pitanje trodiobe vlasti i funkcioniranja nekih od njezinih dijelova – SIPA-e i tužiteljstva prije svega, ali i pitanje kako je moguće da u zgradu državnog predsjedništva upada policija s dugim cijevima. No, dogodilo se nije ništa od toga. Potpuno suprotno, oni koji su slučaj Budimir konstruirali su, koristeći poluge sistema koje su zaposjeli, nastavili s obezvređivanjem Budimira kao čovjeka, ali i institucije predsjednika FBiH i Bosne i Hercegovine kao države.

Ponavljam – slučaj Budimir je smišljeno konstruiran. Na to, uostalom, upućuju i neki od detalja koji u međuvremenu ugledaše svjetlost dana. Nedavno je, naime, javnost bila u prilici vidjeti video-zapis s nadzornih kamera u prostorijama federalne vlade i kabinetu predsjednika Federacije. Iz onoga što je pokazano – a pitanje je jeli to sve što se imalo pokazati – jasno je da muška osoba u hodniku ispred kabineta Predsjednika Federacije u stalak za kišobrane ostavlja torbu i nakon razgovora s državnom tužiteljicom neometano odlazi. Nitko ne zna i razlog zašto se navedenu osobu pustilo bez da ju se prethodno ispita – jer, zatečena je tamo gdje je pretres vršen. Nitko ne zna razlog zašto pronađena torbica nije navedena kao dokaz tužiteljstva – jer u njoj je bila pozamašna svota. No, to je dalo razloga za tumačenja – da je sporna osoba ciljano upućena u ured Predsjednika sa zadatkom da mu na stol „turne“ torbu s označenim novčanicama, da je državna tužiteljica u tom momentu trebala s djelatnicima SIPA-e upasti u ured i ostavljenu torbicu provjeriti, da je novac u njoj trebao poslužiti kao krunski dokaz kako je Predsjednik korumpiran i nedostojan vršenja državne funkcije itd.

Sve to je, međutim, palo u vodu, ali nije smetalo državnom tužitelju da hajku na čelnika izvršne vlasti i dalje nastavi. I to, budimo pošteni, na način koji izaziva mučninu u stomaku. Državni tužitelj, naime, u raspravi temeljem zahtjeva za ponovnim uhićenjem predsjednika Federacije priznaje, ako dobro upratih, kako nema dokaza da je Budimir uzimao novac, ali kako i dalje postoje razlozi za njegovo uhićivanje zbog mogućnosti, budući ima hrvatsko državljanstvo, da zbriše u susjednu državu. A zbog čega bi ga trebalo uhititi? Jer se, kaže tužitelj, u donošenju odluka o pomilovanju konzultirao s ratnim kolegama, članovima svoje stranke, a nije s potpredsjednicima, i tko zna što još sve ne. Ukratko, argumentacija od koje se diže kosa na glavi, i zbog koje čovjek ne može izbjeći pitanje u kakvoj to mi državi živimo?

U normalnom društvu bi, u takvoj situaciji dakako, najprirodnije bilo pokretanje postupka odgovornosti za pokušaj montiranja procesa jednom od najisturenijih državnih čelnika. U ovoj, međutim, ni naznaka da bi se to moglo dogoditi. Dapače. Političkoj harangi se, i nakon odluke Ustavnoga suda, pridružuje čak i vrh zakonodavne vlasti – federalni parlament. Nije, kažu, važno što je Ustavni sud osporio razloge uhićenja. Nije važno ni to ima li razloga za kazneno gonjenje predsjednika Federacije. Važno je da je on, prema prosudbi ljudi kojima to nije posao, nedostojan za obnašanje funkcije na koju je biran. Jer, molim lijepo, pri pretresu mu je, „argumentiraju“, pronađen čak i pištolj za koji mu je dozvola istekla – i to, zamislite, za čitav jedan dan. I to bi, ako dobro shvatih, trebalo biti dovoljan razlog Ustavnom sudu Federacije da ga sklone s mjesta s kojeg sam neće da ode – a njima je njegov odlazak životno važan. Bože moj, zar je sve to moguće – i to na tlu Evrope i u XXI. stoljeću.

U vrijeme, međutim, dok je predsjednik Federacije trunuo s onu stranu zidina mostarske „Ćelovine“, javno sam iznio uvjerenje kako bi u čitavu priču mogao biti involviran i prvi čovjek drugog bh. entiteta. I to, da budemo načisto, ne zbog želje da i osobno potpomogne jačanje pravne države i borbu protiv kriminala i korupcije, nego kako bi pospješio političko talasanje koje je sam pokrenuo. I na kojem gradi svoju tezu kako je BiH nemoguća država – te kako svijet treba odustati od istrajavanja na njezinu vještačkom održavanju u životu.

Sarajevsko događanje je, pita li se mene, indikativno i iz te perspektive. Građanski bunt je iskorišten za hitnu reakciju. Pljušte konstrukcije zatočenih u državnom parlamentu – kako je sarajevsko događanje, baš kao ono iz 1992. godine, politički izazvano i kontrolirano, ovaj put s ciljem promjene Ustava BiH, kako je sve to lekcija zastupnicima iz RS-a itd.

Na najviši stupanj je pripravnost podignuta i u Banja Luci. Predsjednik entiteta je – tumačite to kako vam volja, ali kod mene izaziva asocijacije od kojih se diže kosa – naredio upućivanje specijalaca u Istočno Sarajevo. Ali i ponovio kako i ovaj primjer pokazuje da je budućnost BiH veoma sporna. Istim žarom mu se, potom, priključila i premijerka RS. Telefonski je izglasana odluka entitetske vlade da od Narodne skupštine zatraži hitno zasjedanje kako bi najviše zakonodavno tijelo zauzelo stavove o daljem sudjelovanju u radu državnih institucija u Sarajevu. Jer, pojašnjava premijerka, neće biti isto više ništa kao što je bilo.

Svemu tome se, na koncu, pridružuje i koalicijski partner SNSD-a u državnom parlamentu – prvi čovjek SDS-a. Koji, u duhu oprobane tradicije njegovih ratnih prethodnika, pojašnjava kako je ovo samo „početak priče“ čiji se nastavak tek očekuje, da je sada više nego jasno kako sjednica državnoga parlamenta u dogledno vrijeme u Sarajevu neće biti, da on predlaže Pale kao centar državnih institucija i tko zna što još sve ne.

Uglavnom, sarajevski građanski bunt je dočekan k'o „kec na deset“ – za, dakako, još jednu konstrukciju kojom se pokušava destabilizirati državu. I stoga se slažem sa sudom Dodikove zastupnice u državnom parlamentu kako je u vezi s tim što tko u ovoj državi čini, i što tek kani činiti, sada sve jasno. Ili, kako ona veli, maske su definitivno pale. Slažem se gospođo zastupnice – maske su definitivno pale! I što se Milorada Dodika i njegovih jurišnika, a i što se jurišnika sarajevsko-mostarske bratije tiče. Iako, sasvim iskreno, baš i nisam siguran da narod, bosanski i hercegovački, to još uvijek jasno vidi.

Stavovi u ovom tekstu izražavaju autorovo lično mišljenje i ne predstavljaju nužno uredničku politiku DEPO Portala.