Kako bismo razumjeli proteste na trgu Taksim u Istanbulu ovde nedjelje, i kako bismo shvatili one hrabre ljude na ulicama koji se bore protiv policije i guše od suzavca, želio bih da podijelim sa vama jednu ličnu anegdotu. U mojim memoarima „Istanbul“ pisao sam o tome kako je čitava moja porodica nekada živjela u stanovima koji su činili stambeni blok Pamuk u Nišantašiju. Ispred ove zgrade stajalo je pedesetogodišnje kestenovo drvo, koje je srećom još uvijek tamo. Pedeset i sedme godine, opština je donijela odluku da se to drvo posječe kako bi se proširila ulica. Drski birokrati i autoritarni gradski funkcioneri ignorisali su negodovanje komšiluka. Kada je došlo vrijeme da se drvo isječe, naša porodica je provela čitav dan i noć na ulici, smjenjujući se na straži. Na taj način nismo samo štitili naše drvo, nego smo stvarali i zajedničko sjećanje, koje čitava porodica rado pamti i koje nas sve povezuje.

Danas je trg Taksim kestenovo drvo Istanbula. Živio sam u Istanbulu šezdeset godina i ne mogu da zamislim da u ovom gradu živi iko koga barem jedna uspomena ne vezuje za trg Taksim. Tridesetih godina, u starim kasarnama, koje ova vlada sada želi da pretvori u tržne centre, nalazio se mali fudbalski stadion gdje su se održavale zvanične utakmice. Čuveni klub Taksim Gazino, središte istanbulskog noćnog života četrdesetih i pedesetih, nalazio se na uglu parka Gezi. Kasnije su te zgrade uništene, stabla su posječena, zasađeno je novo drveće, i duž jedne strane parka podignut je niz prodavnica i najpoznatija istanbulska umjetnička galerija.

Šezdesetih godina sanjao sam da ću postati slikar i izlagati svoje radove u toj galeriji. Sedamdesetih, na trgu su održavane proslave Prvog maja, koje su predvodili sindikati i nevladine organizacije; jedno vrijeme sam učestvovao na ovim skupovima. (Godine 1977. četrdeset i dvoje ljudi je ubijeno u talasu isprovociranog nasilja i haosa koji je uslijedio.) U mladosti sam sa znatiželjom i zadovoljstvom gledao kako razne političke stranke – desničarske i ljevičarske, nacionalističke, konzervativne, socijalističke i socijaldemokratske – održavaju skupove na Taksimu.

Ove godine vlada je zabranila obilježavanje Prvog maja na trgu. Što se tiče kasarni, svi u Istanbulu su znali da će one završiti kao tržni centar na jedinoj preostaloj zelenoj površini u centru grada. Takva drastična promjena trga i parka, koji čuvaju sjećanja miliona, bez prethodnog konsultovanja građana Istanbula bila je ozbiljna greška Erdoganove vlade. Ova bezosjećajna politika očigledno je odraz zaokreta vlade ka autoritarizmu. (Kršenje ljudskih prava u Turskoj sada je gore nego u bilo kom trenutku u proteklih deset godina.) Ali mene ispunjava nadom i vjerom činjenica da narod Istanbula odbija da se odrekne svog prava da održava političke demonstracije na trgu Taksim – ili da se odrekne svojih sjećanja – bez borbe.

Orhan Pamuk, The New Yorker, 05.06.2013.

(Prevod: Ivica Pavlović, Peščanik.net)