Piše:  Emir Suljagić/ Oslobođenje

Prvi mart je vježba iz građanskih sloboda i prava. Prije svega iz slobode kretanja. Brojne prilike su propuštene. Ideja da je dio ove zemlje isključivo i samo srpski je toliko pustila korijenje da je dobar dio i onih koji su preživjeli kapitulirao pred njom. Zato postoji Prvi mart. Niko, s obzirom na ishod rata, nije ni mogao očekivati brzu i masovnu i ponovnu relokaciju stanovništva odmah nakon genocida. Suštinski, povratak u ovoj zemlji traje tek nešto više od deset godina. Iz razloga koje više ne vrijedi obrazlagati, sada smo na tački u kojoj se više ne borimo za povratak, nego na pravo na povratak.

Institucionalna i vaninstitucionalna represija protiv građana nesrpske nacionalnosti je poprimila masovne, sistemske i sistematske razmjere koje se mogu uporediti jedino sa aparthejdom. Mjera u kojoj su građani nesrpske nacionalnosti podređeni ciljanoj diskriminaciji i represiji ne ostavlja sumnje da je riječ o planiranim, izvedenim s predumišljajem i koordiniranim praksama i da se za provođenje ove politike odvajaju ionako nategnuti resursi Ministarstva unutrašnjih poslova i drugih Vladinih organa i uprava. Dosljednost u represiji može se uporediti i sa sličnom situacijom sa vrhunca srebreničke genocidne operacije: iako je između kolone koja se povlačila prema Tuzli i Zvornika stajala jedna četa trećepozivaca koja je mogla biti pregažena u svakom trenutku, Ratko Mladić je naredio da elitne jedinice VRS-a nastave s masovnim egzekucijama u Branjevu i Kozluku umjesto da ih prekomanduje.

Tako nekako izgleda i sada. Republika Srpska je na koljenima, prije svega zato što je pokradeno sve što se moglo pokrasti. Ljetos sam u Bratuncu u Robotovoj samousluzi kupio pepeljaru. Okrenuo sam je sa vanjske strane i vidio da je proizvedena u Kini. Sto metara od samousluge stajala je ljuštura bratunačkog "Kaolina". Bila je to najveća fabrika keramike u Bosni i Hercegovini. Moja, manje-više cijela familija radila je u toj fabrici. Proizvodila je vjerovatno milione tih pepeljara prije rata. Sada tamo više nije bilo nikoga. Ali, i pored toga, vlasti Republike Srpske su posvećene svakodnevnom maltretiranju stanovnika nesrpske nacionalnosti toliko da u vrijeme kada nema resursa ni za noćnog rada za policiju, nalaze resurse za takozvane terenske provjere povratnika. Evo kako izgleda podnošenje zahtjeva za prijavu prebivališta u Bratuncu, više kao ilustracija, nego kao dokaz.

Prvi put ulazim u šalter-salu u srijedu. Došao sam sa uplatnicama za novu ličnu kartu i vozačku dozvolu i dokumentima, kao što stoji u instrukciji koju je Ministarstvo civilnih poslova uputilo svim policijskim stanicama u zemlji. Predajem zahtjev za prijavu prebivališta i saznajem da za ličnu kartu treba prvo da policija obavi provjeru?!

- Kakvu provjeru?

- Pa, da vam dođe na adresu.

- Izvinite, ali to je potpuno neregularno i nezakonito.

- Mi tako radimo u posljednje vrijeme.

- Možete li mi reći šta je pravni osnov za to?

Odmahuje glavom. Insistiram i primorana je da zove nadređenog. Nakon kraćeg razgovora, spušta slušalicu i govori kolegici: "Eto, kaže, razmišljala je ona o tome, može." Okreće se meni i traži rodni list i uvjerenje u državljanstvu. Donesem i njih u petak. Ista službenica, kao da se nismo sreli prije, započinje uvježbanu "rutinu". Traži imena prvih komšija.

- Zašto?

- Pa, za provjeru. Navratite u ponedjeljak da se slikate za ličnu.

Tu već malo gubim živce: "Gospođo, to je potpuno nezakonito. Vi morate prihvatiti moj zahtjev ili mi dati dokument da ne možete."

- Ja Vas mogu odjaviti iz Srebrenice, ali Vas ne mogu prijaviti ovdje.

- Nisam ja nikakav kriminalac da me provjeravate…

- Daleko bilo…

-…ja sam građanin ove zemlje i došao sam po dokument na koji imam pravo.

- Ali, moram Vas prvo odjaviti…

- Kada ćete me odjaviti, to je Vaš problem. Vi morate primiti moj zahtjev za prijavu.

Ulazi i druga službenica. Počinju ubjeđivanja i zamole me da se odmaknem od šaltera i pričekam minut. Odmaknem se. Za šalter dolazi Srbijanac sa suprugom koji na čistoj ekavici i sa srbijanskim izgovorom preuzima ličnu kartu sa prijavljenim prebivalištem u Bratuncu. Ponovo se vraćam za šalter i proces vađenja lične karte počinje.