Komentar: Amila RAMOVIĆ, muzikologinja i izvršna direktorica Muzeja Ars Aevi
 
Suštinska razlika između umjetnosti i folklora je u načinu na koji kroz njih formiramo sliku vlastitog identiteta. Folklor znači pogled unatrag, pogled prema korijenima, prema arhetipskom, prema mitskom, prema tragu nečega što se jeste ili nije desilo u prošlosti, ta prošlost nam kaže šta smo. Umjetnost formira identitet prema onome što ne postoji, ona žudi za onim što je pred nama, što je na korak od nas, na dah od nas, što je dohvatljivo, ali još uvijek neotkriveno, ali što ipak, onim krajnjim naporom, na vrhovima prstiju i graškama znoja na čelu, umjetnici dohvate i kao plod spuste među nas ostale.

Ali umjetnost je uvijek došla iz budućnosti, iz nepoznatog, ona je igra u kojoj mi biramo šta želimo da budemo, ona je igra koja traži od nas da gledamo prema naprijed i prema svojim ciljevima Danas određujemo svoj identitet. Kulture tradicijske i popularne muzike na jednoj i umjetničke na drugoj razvijaju se prema sasvim drugačijim putanjama, od kojih je prva put uglavnom lagodan prema ponavljanju i potvrdi poznatog, a druga mukotrpan, ali nagrađujući, put prema saznanju nepoznatog.

Danas je pred nama nova generacija bosanskohercegovačkih muzičara koji konačno i zaslužno da nose zvanja profesora Muzičke akademije, koji pokazuju snagu muzičkih umjetnika u najproduktivnijim godinama svoje karijere, ali i koji, uz teret novog početka, i skupa s nizom kolega koji će biti pominjani u tekstovima u budućnosti, stvaraju atmosferu novog “vremena promjena” u bosanskohercegovačkoj umjetničkoj muzici.

U bh. muzičkoj praksi, ili preferiranoj praksi bh. muzičke publike, ove dihotomije skoro da i nema. Naša muzička sadašnjost skoro u pravilu varira između popularne i tradicijske, koja se onda opredmećuje u raznim situacijama i izvođačkim aparatima i interpretacijama, bio to folklorni ansambl, rok bend, dječiji hor ili simfonijski orkestar, ali pri tome (uz jedan ili dva izuzetka) ne postaje umjetničkom. S druge strane, umjetnička praksa u muzici u bh. društvu u pravilu je marginalizirana, neshvaćena, proglašena nerazumljivom, elitističkom i nepotrebnom. Možda baš zato što je, kako je rekao Adorno, „istorija umjetničke muzike - historija bjekstva od banalnosti“, a banalnost je skoro pa kolektivna karakteristika našeg društevnog muzičkog izričaja.

Razlozi zbog kojeg su čak i za intelektualnu elitu folklor ili pop kultura najbliže ishodište “ukusa” u muzici, to jest prostora za identifikaciju, svakako dolaze i od odsustva adekvatnih uzornih modela u našoj neposrednoj umjetničkoj realnosti. U vremenu odrastanja prijeratnih generacija, za “osvještenog pojedinca” muzika je bila ideologija bez kompromisa, ona je bila sredstvo za podizanje nivoa svjesnosti o društvu ali i sebi, ona je bila prostor za kritiku i spoznaju o potencijalno “boljem”, nikako za nostalgično lamentiranje nad prošlom i estetsku potvrdu vlastitih romantičarskih fascinacija. Umjetnička muzika, kao jedno od najznačajnijih i najradikalnijih od ovih sredstava, prije rata u Sarajevu je imala visoki kapacitet i predstavljali su je profesori Muzičke akademije i nosioci muzičkog života u institucijama.

Rat je učinio da naši najbolji muzičari, ne samo oni koji su nosili ovaj identitet u popularnoj, nego i umjetničkoj muzici, napuste BiH i sebe, i svoju pokretačku energiju i iskustvo premjeste u druge prostore. Unatoč tome, Muzička akademija u Sarajevu nastavila je s radom i provela proteklu deceniju u izuzetnom naporu ponovnog rađanja, u namjeri da ponovno izumi instituciju koja je u prethodnim decenijama koračala na nogama velikih majstora muzike i muzičke nauke.

Danas je pred nama nova generacija bosanskohercegovačkih muzičara koji konačno i zaslužno da nose zvanja profesora Muzičke akademije, koji pokazuju snagu muzičkih umjetnika u najproduktivnijim godinama svoje karijere, ali i koji, uz teret novog početka, i skupa s nizom kolega koji će biti pominjani u tekstovima u budućnosti, stvaraju atmosferu novog “vremena promjena” u bosanskohercegovačkoj umjetničkoj muzici.

U utorak, 4. juna, grupa vrhunskih bosanskohercegovačkih umjetnika nastupit će u sarajevskom Narodnom pozorištu sa Sarajevskom fliharmonijom, na zaključnom koncertu festivala Majske muzičke svečanosti koji, prema riječima dekana Ivana Čavlovića, “svake godine predstavlja sukus i vrhunac umjetničke djelatnosti studenata i nastavnika u prethodnoj godini”.

Koncertom diriguju četiri dirigenta - profesori dirigovanja Rešad Arnautović i Ognjen Bomoštar, etablirani u svojoj profesiji kao nosioci velikih projekata i izvedbi koje ostaju u analima koncertnog života u Sarajevu u BiH. Nova imena su Alma Aganspahić i Emir Mejremić, prva asistentica, drugi alumni i budući asistent Muzičke akademije. Pred svima njima na spomenutom koncertu stoje kompleksni dirigentski zadaci, a uvijek je osnovni kako iz grafike stvoriti, zajedno s muzičarima Sarajevske filharmonije, muziku koja će ponijeti najprije muzičare pa onda i publiku. Ne sumnjamo da će to uspjeti profesorima, a jednako očekujemo i od asistenata. Svaki od njih pokazat će vlastitu umjetničku snagu i svaki će uložiti maksimalne napore da još jednom pokaže da je umijeće dirigovanja sama umjetnost.

Koncert počinje izvedbom komada kompozitora i čuvenog flautističkog virtuoza Alberta Franza Dopplera, Andante et Rondo za dvije flaute i orkestar iz 1870. godine, koje izvode flautisti Sakib Lačević i Esma Sulejmanagić. Sakib Lačević, vodeći flautista u bosanskohercegovačkim prostorima, iz klase profesora Bećira Drnde, danas je voditelj odsjeka flaute na Muzičkoj akademiji. Lačevićeva flautistička karijera realizovana kroz nevjerovatnih preko 850 koncertnih nastupa, samostalno, sa ansamblima i orkestrima, na pozornicama u BiH, Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj, Italiji, SAD-u itd. Lačević s ponosom stoji iza izuzetno uspješne klase studenata flaute koji osvajaju međunarodne nagrade i redovno pokazuju visoke umjetničke i profesionalne standarde. Umjesto solističkog nastupa, Lačević se odlučio za duo sa svojom studenticom Esmom Sulejmanagić, talentovanom flautisticom, ali i iznimno sposobnom skorom magistricom muzikologije, čiju karijeru ćemo pratiti s posebnom pažnjom.

Pijanisti Dragan Opančić i Nihad Krečo, docenti na odsjeku za solistički klavir, pijanisti su visokog renomea i veoma različitih senzibiliteta, ali ujedinjeni činjenicom da njihov rad utjelovljuje jedno od najsnažnijih duhovnih pristustava na Muzičkoj akademiji, ono profesorice Nedjeljke Stanković koja je nositeljica razvoja sarajevske klavirske škole u posljednjim decenijama, i koja je ovu dvojicu pijanista javno proglasila svojim nasljednicima.

Pored studija u Sarajevu u klasi Nede Stanković, Dragan Opančić se educirao i u Beču i Grazu, sve u saradnji s nizom pedagoga (Pap, Jančić, Kraljević, Graf, Kolodin, Schirmer), a koncertirao diljem evropskih i američkih pozornica. Na ovom koncertu Opančić donosi premijerno bosanskohercegovačko izvođenje čuvenog Koncerta za klavir za lijevu ruku u D duru Mauricea Ravela iz 1930. godine, napisan za austrijskog pijanistu Paula Wittgensteina nakon što je izgubio desnu ruku u Prvom svjetskom ratu. Monumentalno djelo, izuzetne dramatske snage koja reflektuje konflikt u kojem su se kompozitor i pijanista nalazili na različitim stranama, pokazuje čuvenu orkestracijsku vještinu Ravela. Kompozitor je uspio izgraditi djelo koje nije trpilo zbog činjenice da je napisano samo za jednu ruku, iako postavlja iznimne tehničke i psihološke zadatke pred izvođača, od kojeg se traži visoki stupanj virtuoznosti. I pored složenosti djelo ostaje otvoreno za publiku u prijemčivo obojenim kasnoimpresionističkim teksturama s nerijetko preuzimanim idiomima jazza. Odabrani Koncert je skladu s Opančićevim senzibilitetom umjetnika-istraživača, pred kojim stoje dramatska igra smještena između tehnike i psihologije i estetska igra između forme i boje.

Nihad Krečo, pijanista koji je se obrazovao na Muzičkoj akademiji u Sarajevu i Kraljevskoj akademiji u Stockholmu (klase Stanković, Lindgren, Kraljević), uz niz internacionalnih majstorskih radionica, nastupao je u širokim internacionalni prostorima, od Kanade i SAD-a do Izraela. Lisztov čuveni Koncert za klavir koncert u Es duru doima se idealnim djelom za materijaliziranje Krečinog pijanističkog identiteta i stila. Slijedeći vlastiti impuls virtuoza obuzetog pulsirajućom mehaničkom energijom muzike u kojoj se pokret ideje spaja s pokretom tijela, Krečo predstavlja djelo koje slušaoce nagrađuje jedinstvenom materijalizacijom kasnoromantičarske Lisztove prakse. Kompozitor Franz List, ujedno i najslavniji pijanista u historiji muzike, radio je na ovom koncertu od 1830. do 1855. godine, i tek je tada djelo doživjelo praizvedbu kojom je dirigovao sam Hector Berlioz. Pokazavši se kao test najtežeg stupnja i pogledu pijanističke tehnike i interpretacije, veoma brzo je Koncert postao omiljeno djelo vrhunskih pijanista koji mogu odgovoriti njegovim tehničkim zahtjevima, ali i kroz njegovu poietičku dostupnost ostvariti nesmetanu komunikaciju s publikom. Lisztov Prvi klavirski koncert pokazat će se idealnim djelom za provjeru Krečine reputacije virtuoza koji pred sobom uvijek postavlja intrigantne pijanističke izazove.

Posebno je značajno da se na ovom koncertu donosi praizvedba djela kompozitora Ališera Sijarića Kao što drvo raste za obligato-grupu (klavir, harfa i vibrafon/Glockenspiel) i veliki orkestar. Sijarić je kompozitor koji je svoje studije započeo u Sarajevu u klasi Josipa Magdić, nastavio u Beču u klasi Michaela Jarrela, a pohađao je kurseve kod Beata Furrera i Hans-Petera Kyburza. Nosioc je novog pogona za stvaranje nove generacije bosanskohercegovačkih kompozitora, i prvi obećavajući rezultati njegovog profesorskog rada već se pokazuju kroz najmlađu generaciju domaćih kompozitora. Neizmjerno je važno njegovo pionirsko djelovanje na uspostavljanju scene savremene muzike u BiH sa ansamblom Sonemus, u čijem radu učestvuje niz izuzetnih bh. muzičara, ali i njegova vlastita umjetnička produkcija predstavljena na značajnim muzičkim pozornicama u Austriji, Hrvatskoj, SAD-u.

U bilješci uz partituru Kao kad drvo raste (2013), koja je narudžba Sarajevske filharmonije na poticaj Muzičke akademije i festivala Majske muzičke svečanosti, Sijarić navodi da se u svome djelu bavi idejom vremena, ali ne onog linearnog, kako ga najčešće vidimo, nego onog pojedinačnog, koje je svojstveno svakom od nas, koje se razvija i razgranava “kao kad drvo raste”. Na izvjestan način razvoj kompozicije bi se mogao prikazati kao rast jednog drveta, kojem je “sjeme” intervalska struktura durske ljestvice, a razvoj su grane i grančice krošnje koja se protežu do u nedogled. (…) U toku izrade kompozicije, a slijedeći razgranavajući obrazac koji je svemu osnova i sam sam bio iznenađen “ahistoričnošću” zvučnih fragmenata koji su iz nje proizilazili. (Proces komponovanja uvijek je put u nepoznato.)

Na momente bi pojedini fragmenti asocirali na muzičke idiome prošlosti u opsegu od Gabriellijevih trombonskih “moteta”, oktavnih preloma tako specifičnih za stil J. S. Bacha, Berliozove orkestracijske monumentalnosti, gustih kasnoromantičkih faktura alla Brahms, Debussyevskih gudačkih divizija, pa do akordskih struktura Messiaena i komprimiranih odraza muzičke prošlosti u djelima G. Kurtaga. No, kako već rekoh, tu se ne radi ni o kakvom eklekticizmu postmodernističkog tipa sklepanom od citata iz muzičke prošlosti, već o posljedici konsekventnog provođenja jedne razgranate strukture zasnovane na (doduše historijskom) modelu ljestvica. Na ovaj način, čini se, da je ovo muzičko “drvo” dobilo i jednu historičku dimenziju u kojoj se pojedini muzički idiomi prošlosti međusobno povezuju po principu gramatičke srodnosti, a ne prema hronološkom slijedu.”

Pozivamo publiku koju zanima muzička umjetnost da prisustvuje ovom koncertu, ali da mu prisustvuje ne samo kao činu ugode čula, nego kao činu provokacije uma što je osnovni zadatak umjetnosti. Posebno pozivamo publiku na konstruktivnu i kompetentnu interakciju i kritičko promišljanje, koji se mogu razviti među upućenim slušaocima, i koji jedino mogu dovesti do muzičke osviještenosti društva. U ovome je važno sagledati i odgovornost učesnika, u prvom redu solista, njihove pripremljenosti i kvaliteta umjetničke interpretacije muzičkog teksta s kojim se susreću, ali i posebno orkestra Sarajevske filharmonije kao jednog od stubova umjetničkog muzičkog života u BiH. Obaveza najprofesionalnijeg odgovora na umjetničke zadatke postavlja se pred Sarajevsku filharmoniju kao orkestar čiji su članovi stimulirani od države da sviraju korektno i nadahnuto, s jednakom odgovornošću kao što svoj posao obavljaju hirurzi u kliničkom centru. 

Ovaj koncert dio je redovne koncertne djelatnosti Muzičke akademije – a posebno je važno napomenuti da, nakon ovog koncerta, u avgustu slijedi Sarajevo Chamber Music Festival/Institut, a u oktobru započinje i Studio, sasvim novi program Akademije posvećen razvoju savremene umjetničke muzičke scene u BiH, koji će biti posvećene širenju muzičkih horizonata u BiH kao dijela internacionalne muzičke scene i koji će čekati svoju publiku.

Budite u utorak, 4. juna, u Narodnom pozorištu u 20 sati.

(Dođite i nastavite dolaziti – na dobro se lako naviknuti!)

(DEPO PORTAL)