Piše: akademik Slavo KUKIĆ

Svjetlost dana nedavno ugleda još jedan u nizu prijedloga ustavnih promjena – ovaj put, međutim, samo jednog dijela BiH. U pitanju, doduše, nije potpuno novo ustavno rješenje, ali jeste poprilično obiman paket od skoro dvjestotinjak sugestija i prijedloga o ustavnom preustroju Federacije BiH.

Što se mene tiče, radi se o materijalu vrijednom pažnje. Ali, i o materijalu koji, u odnosu na sve dosadašnje, a u kreiranju nekih od njih sam i osobno sudjelovao, ima ozbiljnu komparativnu prednost – puno veće izglede da bude predmetom ozbiljne parlamentarne rasprave ovog entiteta. Razlog je jednostavan – iza najnovijeg prijedloga, u čijem oblikovanju participiraše uglednih bh. intelektualci, pravnici i politolozi, stoji administracija SAD, najjači, dakle, centar današnje svjetske moći.

Ponuđeno rješenje, naime, Sarajevo i Banja Luku dovodi u istu ravan – jedno je glavni grad jednog, a drugo drugog entiteta. Pa se otuda, onda, olakšava i priča Milorada Dodika, ali ne samo njega, i o dvije zasebne države. Rješenje, međutim, koje bi Sarajevo pozicioniralo kao glavni grad države, a Banja Luku dovelo u ravan s nekim drugim centrom Federacije – Mostarom ili Tuzlom primjerice – takvoj priči i takvim paralelama bi, ako dobro razumijem, bitno podrezalo krila.

Ta „sitnica“ me, moram priznati, i osobno raduje. Jer, treba biti pošten, ekspertni tim je uradio dobar posao. I, usput, posao koji ne pati od logike idealno-tipskih, rješenja koja u potpunosti odražavaju mišljenja u skupini angažiranih ljudi. Potpuno suprotno, radi se o zahvatima koji imaju realnih izgleda da u federalnom parlamentu i dobiju zeleno svijetlo.

To, dakako, ne znači kako se sa svim ponuđenim rješenjima i osobno slažem. Na javnoj raspravi, koju povodom urađenog posla nedavno organiziraše američka ambasada i delegacija EU u BiH, sam neka od tih neslaganja i iznio, a u kontekstu ove analize ih želim još jednom podcrtati. Da sam, hoću reći, bio dio ekspertnoga tima, iskoristio bih činjenicu da iza prijedloga ustavnih promjena prvi put nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma stoji neki, i to ovaj put najjači centar svjetske moći. A to, opet, znači da bi bio spreman predložiti i još neka, i to rješenja koja su od bitnog značenja za budućnost i ovog dijela zemlje, ali i BiH kao cjeline. Uz to, međutim, nad nekim rješenjima eksperata bi se poprilično zamislio. No, pođimo redom.

Među ponuđenim preporukama je, primjerice, predviđeno da Sarajevo ostaje glavni grad Federacije BiH. Uz svu ljubav, koju prema bh. metropoli osjećam, to, recimo, osobno ne bih učinio. A imam, po mojem mišljenju dakako, i ozbiljan razlog za to. Sarajevo je, prije svega, glavni grad države – i tu mu poziciju treba i u budućnosti njegovati. Ne vidim razloga, međutim, za pristup koji svu administrativnu, pa onda i političku i ekonomsku moć – jer Sarajevo je i glavni grad kantona i Federacije i čitave države – koncentrira na jednom mjestu. Takav pristup, da budem još izravniji, i nije u bogzna kakvoj logičnoj vezi s opredjeljenjem ekspertnoga tima za ravnomjeran razvoj svih dijelova ovog entiteta. Što se, recimo, mene tiče, koncentracija sve moći u jednom centru može biti samo kočnica takvoj orijentaciji.

S druge strane, opredjeljenje za Sarajevo kao glavni grad entiteta može potpomoći, bez obzira što to ni u snu nije nakana članova ekspertnoga tima, može biti i vjetar u leđa nekim dezintegracijskim trendovima. Ponuđeno rješenje, naime, Sarajevo i Banja Luku dovodi u istu ravan – jedno je glavni grad jednog, a drugo drugog entiteta. Pa se otuda, onda, olakšava i priča Milorada Dodika, ali ne samo njega, i o dvije zasebne države. Rješenje, međutim, koje bi Sarajevo pozicioniralo kao glavni grad države, a Banja Luku dovelo u ravan s nekim drugim centrom Federacije – Mostarom ili Tuzlom primjerice – takvoj priči i takvim paralelama bi, ako dobro razumijem, bitno podrezalo krila.

Na sarajevskoj raspravi sam izrazio i rezervu u vezi s prijedlogom o ukidanju institucije predsjednika Federacije. I nije da nemam razloge za to. Institucija predsjednika Federacije je, prije svega, vrh izvršne vlasti ovog entiteta. Njegove se ingerencije, međutim, prema ponuđenom rješenju preseljavaju u zastupnički dom federalnog parlamenta – dakle u instituciju zakonodavne vlasti. A time se, to nije nikakva mudrost, bitno narušava uspostavljena ravnoteža između ova dva oblika vlasti – ovaj put na štetu izvršne. No, to nije i jedini razlog. Ukidanjem instituta predsjednika Federacije se, što se mene tiče, dalje pojačava asimetrija unutar političkog sistema države – jer jedan njezin dio ima predsjednika na čelu a drugi ne. Ne treba biti specijalno pametan pa nagađati što bi, u ovim uvjetima dakako, mogla biti krajnja posljedica – zaoštravanje logike kako je Republika Srpska država, i kako je institut predsjednika RS jedan od krunskih dokaza u prilog tome.

Konačno, potpora američke administracije bi me motivirala na pristup kantonalnom ustroju Federacije koji je bitno drugačiji od izabranog u ponuđenom riješenu. Ekspertna grupa, naime, federalnim vlastima sugerira da razmisle koliko je postojeći broj kantona optimalan za budućnost ovog dijela zemlje, pa i o mogućnosti da on bude smanjen. Osobno, međutim, vjerujem kako takav pristup i nije najsretnije rješenje – i to iz najmanje dvije grupe razloga. Izrečena sugestija, još konkretnije, dopušta mogućnost razmišljanja u dva pravca. Neodređena sugestija, prvo, dopušta mogućnost razumijevanja da to smanjivanje – koje, prema preporuci eksperata, treba voditi računa o ekonomskom, prometnom, regionalno, ali i nacionalnom – može ići sve do broja dva. A to, da ne duljim, znači i do dva entiteta koja, među inim, vode računa i o nacionalnom. Sačekajmo, uostalom, parlamentarnu raspravu. Već sada bih, naime, mogao tvrditi da će takav pristup tumačenju preporuke ekspertne grupe biti poprilično snažan.

Pretpostavimo, međutim, da takvog pristupa tumačenju preporuka eksperata neće biti. I da će čitava politička energija biti usmjerena u pravcu smanjivanja kantona na pet ili šest – broju koji je zadnjih mjeseci dosta često u opticaju. No, u tom se slučaju nameće pitanje pravca okrupnjavanja postojeće kantonalne organizacije. Ili još konkretnije, pitanje što, gdje i kome treba priključivati? I, budimo načisto, nema rješenja koje za posljedicu neće imati dodatno rasplamsavanje političkih polemika postojećih entoelita i priče o novoj nacionalnoj ugroženosti naroda – i to bukvalno svih. Bio bi to novi dokaz ugroženosti Bošnjaka, ali Hrvata i Srba još značajno više.

Ako se, dakle, ekspertna grupa uopće odlučila na spominjanje kantonalne reorganizacije, potporu američke administracije je trebala iskoristiti za bitno radikalnije, ali i rješenje koje je pitanje svih pitanja budućnosti ovog dijela zemlje. Ja, recimo, ne bih bježao od rješenja o ukidanju kantonalnog ustroja i potpune eliminacije kantonalne razine vlasti. A, ruku na srce, u prilog tome ide i masa argumenata. Iza kantonalne razine vlasti je, prije svega, iskustvo od skoro dva desetljeća. A to je, što se mene tiče, dovoljno vrijeme da se o iskustvima njezina funkcioniranja može dosta objektivno prosuđivati. I, kakva su iskustva? Krajnje pojednostavljeno, toliko loša da se gora od njih ne daju ni teorijski iskonstruirati. Kantonima, iliti županijama, još konkretnije, u prethodnih dvadesetak godina aplaudirati može samo mamutska administracija koja se u njima nakotila – i to ne po profesionalnim nego isključivo po političkim i stranačkom kriterijima. I tako će, da se ne lažemo, ostati i u doglednoj budućnosti.

Što se, pak, građana ovog dijela zemlje tiče, od kantonalnog ustroja do danas nisu osjetili niti jednu opipljivu korist. Potpuno suprotno, kantonalni ustroj im je godišnje samo isisavao nekoliko milijardi javnog novca – onog istog koji bi se, da nije ove razine vlasti, mogao usmjeravati u jačanje lokalne samouprave i gospodarski rast i razvoj. Zadnjih mjeseci, recimo, dosta često to pojašnjavam na primjeru zapadne Hercegovine. Čijim građanima, da priču pojednostavim, njihova županija godišnje samo uzima i do stotinjak miliona harača. A da nije nje, da se, potom, tih stotinjak miliona usmjere prema četiri općine, korist bi bila višestruka. Po pojednostavljenoj računici, svaka od njih bi godišnje mogla graditi barem jednu do dvije nove tvornice i zaposliti novih stotinjak ili dvjesto ljudi. I time svojim građanima osigurati pretpostavke za izvjesniju i vedriju budućnost od one koja im je u ovom momentu i s ovakvom organizacijom Federacije gotovo pa zajamčena.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)