Piše: Vedrana Rudan, www.rudan.info

Jolie, majka pitaj boga koliko djece raznih boja, odlučila je rizik svesti na 5%, njenoj djeci mama treba, otići u bolnicu… Ostalo je povijest. Zašto je ta vijest odjeknula onako kako bi odjeknula bomba bačena na novu, najveću zgradu u Njujorku? Zato jer je Jolie trenutno najveća mama na svijetu. Nije samo mama nego i Žena Nad Ženama koja je skupila hrabrost i svoju bol i strah i trepet podijelila sa čitavim svijetom.

Poruka ženama jasna je da ne može jasnija biti. Prevencija spašava život. Treba samo definirati da li nosiš krivi gen, krenuti prema bolnici, dati da ti odrežu sise, umetnu silikonske torbice pa se nakon tjedan ili dva vratiti normalnom životu. Baš je to učinila Anđelija. Bilo bi uvredljivo da nije smiješno. Mnoge ugledne američke kolumnistice napisale su ono što svakoj normalnoj ženi prvo pada na pamet dok čita Angelininu ispovijest. Koliko to košta? Nigdje podatka.

Da li je Jolie  išta platila iako bi mogla platiti bilo koju cijenu? Nije platila. Da jest ne bi u svom pismu spominjala naziv bolnice. Sise su joj badave odrezali, umjetne stavili i još je u zlatu platili. Jolie i likovi poput nje ne izlaze iz kuće besplatno. To i nije toliko bitno koliko cinizam uvažene gospođe. Maria Antoaneta je u odnosu na nju plemenita gospa. Opaka je ova ženska koja obilazi svijet i češka po glavici dječicu kojoj su Ameri pobili i oca i mater i nonu i nonića.

Poručivati ženama svijeta kojima su od raka dojke umrle mame, tetke, sestre da si daju odrezati sise više je nego vulgarno. Čime će one koje nisu holivudske dive platiti preventivno rezanje sisa? Tko bi im za to odobrio bolovanje? Na svim meridijanima i paralelama žene oboljele od raka dojke nakon komoterapije odlaze na posao da ne bi dobile otkaz. Sise im u bolnicama ruševinama režu kirurzi koji nemaju vremena sa pacijenticama, govorim u stanju u Hrvatskoj, popričati ni nekoliko minuta.

Onkolozi te prije zračenja išaraju, dok se zračiš ne smiješ se kupati, ako slučajno “crtež” izbrišeš dobiješ jezikovu juhu koja te mlati gore od kemo. “Slučaj Jolie” samo je još jedna od manipulacija. Njen “apel” nije upućen sirotim ženama svijeta nego bogatim gospođama. Njih treba obrlatiti, njih treba privesti u nezamislivo skupe klinike, njima treba govoriti o statistikama i šansama i njima treba odrezati sise. Mi ostale prepuštene smo na nemilost lokalnih mesara tek kad nam otkriju rak.

Ne tako davno u riječkom KBC-u bolesnice su same kupovale silikonske umetke, samo u jednoj apoteci u Hrvatskoj, zašto baš u toj zna liječnica koja ju je preporučila, onda su sirotice morale bolnici umetke “donirati” da državi uštede lovu. O paklu kroz koga prolaze jadnice kojima se u Hrvatskoj grudi ne režu preventivno nećete naći tekst ni u novinama ni na portalima.

Na odjelima žohari, štakori, oguljeni zidovi, onkolozi padaju s nogu, liječnici vas šalju na zračenje sise koja vam je preostala ne na zračenje onoga što vam je od bolesne ostalo… Bešćutni poslodavci bolesnicama uručuju otkaz a 30% hrvatskih muškaraca ostavlja svoje partnerice kojima je rak pojeo sisu. Sve je to nama medijski totalno nezanimljivo. Nisu naše Ane, Mare i Marije Jolie a ni Pitta doma nemaju.

Čitava ova pizdarija me na neki način razgalila. I bogati se boje smrti jednako onako kako se nje bojimo mi koje od bankrota, nije moja fora, dijeli jedna plaća. Razlika ipak postoji. Oni misle da im spasa ima, mi znamo da ga nema. Opušta nas ta spoznaja. Zato je moja mama koja je od imovine imala  mene, zeta i unuke živjela dvadeset godina dulje nego Steve Jobs. Volim Smrt. Jebe se njoj za statistike.