On je dijete rata koje je moralo opet otići u rat. On je simbol izgubljene generacije BiH. On je sa 15 godina znao da ide opet u rat. On je dječak koji se odlučio boriti za svoju porodicu. On je sa 18 godina otišao u Afganistan. Senadin Senćo Bakija – mladi Mostarac koji kaže da mladi Mostarci baš i nemaju drugu opciju, osim otići opet u rat.

"Situacija u Mostaru za nas mlade Bošnjake je beizlazna. Grad je već desetak godina blokiran, mostarski Bošnjaci su osiromašeni i niko ovdje ne vidi nadu. Šansa da ovdje zaradim za budućnost je nikakva", kaže novinaru Anadolije Senćo Bakija, koji je ovih dana došao na odmor u Mostar iz Afganistana.

"Moja generacija besciljno tumara gradom; ako imaju za popiti kafu, to im je uspjeh. Nisam se mogao pomiriti s tim da čekam budućnost, želio sam se boriti i izboriti se za svoju budućnost. Otišao sam u Afganistan da zaradim za svoju porodicu i za svoju budućnost", kaže ovaj mladi Mostarac.

Rođen je 1994. godine u izbjeglištvu, a ubrzo se njegova porodica vratila u ratni Mostar. Teško se živjelo. Porodična kuća im je izgorjela i sve se moralo raditi nanovo. "Bio sam baksuz klinac, baš kao što je i većina djece danas u Mostaru. Valjda ima neka energija izgbuljenosti i nemoći koja stvara opću nervozu kod djece – a vjerovatno se sve prenosi sa roditelja koji strahuju nad egzistencijom svoje djece. I moja raja se čudno ponašala. U Mostaru je i danas tako. Djeca su po cijeli dan bukvalno spojena za kompjutere; sve manje izlaze iz kuća i po cijeli dan ispijaju Colu i igraju ratne igrice kao što je ona po imenu "Strike".

Klub vojne discipline

Kaže da nosi uspomene iz dječačkih dana, ratnog, porušenog Mostara i izgubljenosti kojoj je bila izložena njegova generacija. Zato uskoro planira otvoriti "Klub vojne discipline", gdje će djecu učiti da se moraju boriti za sebe, biti disciplinirani i usredsređeni na svoje ciljeve. Facebook, igrice, kompjuteri i brza hrana bukvalno vladaju djecom koja se ne mogu snaći u svemu tome, a ni njihovi roditelji. "Imam iskustvo koliko je meni bilo teško odrastati i želim to iskoristiti kako bi djecu otrgnuo od pošasti današnjeg društva: droge, besmislenog gubljenja vremena u igricama i na facebooku."

Već je s 15 godina, neposredno nakon očeve smrti, znao da će ići u Afganistan. Njegov stariji brat otišao je u Afganistan 2007. godine, a danas su tamo i Senćo i još dva njegova brata. Vrlo teško je podnio gubitak oca kojem se divio. "Učio me da se borim i zahvalan sam mu na tome. On je moj uzor, on je bio fajter u teška vremena."

Nadin, njegov stariji brat, rođen 1985. godine, u Afganistan je otišao s 22 godine. "Natjeralo ga je da ode. Nije bilo života u Mostaru."

Senćo je u Afganistan otišao 25. 4. 2012. godine. Majka ga je pokušala odvratiti, ali bio je donio čvrstu odluku da krene za braćom. Bio je duboko svjestan da većina iz njegove generacije nemaju šansi za osiguranje egzistencije u Mostaru.

Prvi dan u Afganistanu mu je bio ujedno i najteži. "Prvi dan kad sam stigao u Kandahar doživio sam i prvi napad na bazu koja je zasuta granatama. Ja i brat smo večerali kad su minobacački projektili počeli eksplodirati oko nas. Bacili smo se na pod i čekali da prođe. Te prve noći u Kandaharu nisam mogao spavati. Ipak, da mi je neko te noći ponudio da se vratim u Mostaru, ne bih prihvatio. Zašto!? Zato što sam znao gdje bih se vratio. Mostar kakav je sad, je bez perskepktive da zaradiš, u Kandaharu mi se bar pruža mogućnost da zaradim za svoju porodicu", kaže Senćo Bakija.

Nagledao se smrti i bijede... "Najteže mi je gledati afganistansku djecu. Moraju gotovo džaba raditi na pijacima da bi se školovali. U Afganistanu se djeca od malih nogu bore za sebe. Odjeća im je najveći problem."

Svoja će iskustva sakupiti u knjigu koju piše, a i u scenarij za film. "Napravio sam dogovor s jednom produkcijom i izdavačkom kućom o tome. Neka ostane za sjećanje mojoj djeci, a posvetiću ih mom rahmetli ocu i mojoj majci."

"Dok sam u Afganistanu, teško mi pada kad mislim na majku: ipak je ona majka čija su tri sina u Afganistanu. Kada sam nedavno s njom iz baze razgovarao i kada smo se gledali preko kamera na skypeu, granate su zasule bazu. Veza se uskoro prekinula. Morao sam joj poslije lagati da je u pitanju vježba i simulacija napada da se ne bi sekirala."

Na pitanje do kada namjerava ostati u Aganistanu, Bakija kaže da će ostati dok ne zaradi dovoljno za svoju familiju i sebe; dok ne ostvari nešto u životu. U Afganistanu je već nešto više od godinu dana, a tek mu je 19 godina. Najmladji brat mu ima 13 godina. Sve svoje vrijeme provodi za kompjuterom i igra ratne igrice, kao uostalom i sva djeca njegovog uzrasta u Mostaru. "Neću mu dati da i on završi u Afganistanu. Ja ću se boriti i zarađivati za njega", završava svoju priču ovaj mladi i hrabri Mostarac.

(Anadolija/av)