Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Izvrsni učenik iz Hrvatske, a potom i diplomac (1910.)  Medicinskog fakulteta u Beču, Đuro Orlić, postaje saradnik časopisa „Zora“ – glasnika srpske napredne omladine u Beču. Đurini sjajni prilozi u kojima zagovara nacionalno jedinstvo južnih slovena po uzoru na velike pokrete druge polovine XIX stoljeća, koji su dali ujedinjenu Italiju, ujedinjenu Njemačku, autonomnu Ugarsku... skreću pažnju javnosti ali i pažnju raznih „organa“, a naročito tajne policije Kraljevine Srbije.

Ostalo je zabilježeno njegovo zaprepaštenje programom boravka u omladinskom kampu u Srbiji u kojem su mladi polaznici iz Austrije bili obučavani za bacanje bombi i pucanje iz pištolja. Šokiran takvim načinom instrumentalizacije ideala mladih ljudi i ne prihvatajući samoubilačku obuku, mladi Đuro se pasivizira i posvećuje nauci.

ŠEHIDSKO MEZARJE KOVAČI: Strani državnici i EU zvaničnici se u Sarajevu mogu pokloniti poginulima iz posljednjeg rata na šehidskom (borci na Allahovom putu) mezarju Kovači (dok su ostali poginuli borci Armije RBiH rasuti po „svojim“ grobljima širom grada) i odnedavno na Spomeniku ubijene djece Sarajeva.

Raspoloživi historijski podaci nesporno ukazuju da su razni „organi“ Kraljevine Srbije, na poticaj iz Velike Britanije, perfidno koristili multinacionalni karakter, nacionalni zanos i ideale mladih sa dijelova teritorije tadašnje Austro-Ugarske Monarhije, čiji je vidljivi epilog bio atentat u Sarajevu 28. juna 1914. godine, od strane pripadnika organizacije Mlada Bosna. Atentat u Sarajevu je bio samo povod za početak prvog ratnog sukoba svijeta koji bi, naravno, počeo i bez njega.

Šta je dobila (izgubila) Bosna i Hercegovina, a šta je dobila Kraljevina Srbija nakon Prvog svjetskog rata?

Do tada neviđeni društveni, ekonomski i socijalni preporod Bosne i Hercegovine je zaustavljen, a nastao je ekonomski preporod Srbije, posebno Beograda, u kojem je i bila kasa nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U vremenu između dva svjetska rata u Bosni i Hercegovini praktično nije ništa izgrađeno osim što su promijenjeni nazivi ulica i hotela, dok je istovremeno izgrađen današnji stari dio Beograda.

To neće poreći ni jedan normalan i prosječno obrazovani Srbin...

Pobjednici u Prvom svjetskom ratu su kreirali kontekst vremena između dva rata u kojem se idealizirala borba i djelovanje organizacije Mlada Bosna. Taj trend je nastavljen i nakon Drugog svjetskog rata.

Vojni cilj ustaša u Drugom svjetskom ratu je bila država NDH (reducirana Hrvatska, Srijem i Bosna i Hercegovina) etnički čista bez srpskog naroda, a četnika Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Srem, Banat i Bačka, etnički čista bez Muslimana i Hrvata. Obadvije kvislinške strane su imale međunarodnu potporu.

U vremenu Drugog svjetskog rata poginulo je u borbama ili stradalo u fašističkim kazamatima oko 11.500 građana Sarajeva, od toga najveći dio su bili sarajevski Jevreji koji su spomen obilježje dobili (1981.) tek pred XIV ZOI ´84, na Spomen parku Vraca (spomenik je danas neshvatljivo potpuno devastiran, nakon završetka ratnih dejstava, u miru).

Dvadesetoga juna 1983. godine, organizacija boraca Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini, poznata pod skraćenicom SUBNOR, izdala je povjerljivu direktivu svim općinskim odborima. Od njih je zatraženo da osiguraju detaljnije odgovore na tri pitanja:

Prvo, koliko je “žrtava fašističkog terora” ubijeno u svakoj od općina? Drugo, koje su nacionalnosti bile žrtve? Treće, da li su ova mjesta ubojstava označena spomen obilježjima?

Do 1986. godine, nakon brojnih odgađanja prouzročenih teškoćama u pribavljanju preciznih odgovora na takva pitanja, više od četrdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, zadatak je bio završen. Od ukupno 1.014 mjesta koja su identificirana kao mjesta masovnih pogubljenja civila, ustanovljeno je da je svega jedna trećina označena spomen obilježjima.

U velikome broju slučajeva, bilo je teško, katkad nemoguće, odrediti nacionalnost žrtve. Ipak, unatoč nepotpunosti podataka, jedan trend je bio očigledan: mjesta na kojima su ubijeni muslimanski civili imala su najmanje spomenika. U nekim područjima, kao što je Bosanska Krajina, Hercegovina i istočna Bosna, gotovo svako mjesto ostalo je neoznačeno.

Analizom dinamike masovnih ubojstava u regionu, u vremenu Drugog svjetskog rata, se između ostalih bavi i profesor Džejms M. Stanford Odjela za genocid i ljudska prava Katedre za historiju na Konkordija Univerzitetu u Montrealu, Kanada, dr. Max Bergholz, koji u radu „Čudna šutnja“ publicira ove opće poznate činjenice, koja se i dan danas prešućuju, da je partizanski pokret pod vodstvom komunista primio u svoje redove veliki broj srpskih ustanika koji su pobili Muslimane ranije tokom rata.

Izvještaji SUBNOR-a pominju Kulen Vakuf u nekoliko slučajeva i napominju da je dvije hiljade muslimanskih civila − uključujući muškarce, žene i djecu − tu bilo ubijeno početkom septembra 1941. godine. Ipak, do sredine osamdesetih godina dvadesetog vijeka, ne samo da nije izgrađeno nijedno spomen obilježje u znak sjećanja na ove žrtve, već nijedna od tih žrtava nije bila priznata kao “žrtva fašističkog terora”. Zašto? Zbog mnoštva razloga: da bi se cementirao legitimitet nove države, radi promoviranja “bratstva i jedinstva” svih nacionalnosti, kako bi se držali pod kontrolom potencijalno eksplozivni nacionalni odnosi, te kako bi se krivica za ratne zločine raspodijelila na nepristrasan način. Ovakav pristup rezultirao je onim što su neki naučnici prozvali “pokopana” ili “potisnuta” sjećanja o etnički potaknutim masovnim ratnim ubojstvima.

Politički život u Kraljevini Jugoslaviji je bio visoko polariziran prema nacionalnosti, zbog vječnoga sporenja o različitim nacionalnim pitanjima (nešto nam to zvuči poznato). Ipak su svakodnevni odnosi između većinskih Srba, Muslimana i Hrvata u području Kulen Vakufa bili uglavnom tolerantni.

Nesporno je da su postojali  pojedinci s ekstremističkim pogledima, što je dokazano na primjeru skupine srpskih mještana koji su u jeku vladine deklaracije o agrarnim reformama 1918. godine, krenuli u Kulen Vakuf s namjerom da pobiju sve Muslimane. Međutim, bila je tu i druga skupina Srba, koju je predvodio lokalni pravoslavni sveštenik. Oni su uspjeli zaustaviti ekstremiste, pokazujući da je u tom području postojala jaka tradicija tolerancije na nacionalnoj osnovi.

Ovo se promijenilo s invazijom Nijemaca na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine. Dok je veliki dio teritorije zemlje bio podijeljen između Sila osovine, veći dio Bosne i Hercegovine pripao je novoj državi koja se zvala Nezavisna Država Hrvatska, ili NDH. Njeno fašističko rukovodstvo, pripadnici ustaškog pokreta pod komandom ekstremnog hrvatskog desničara Ante Pavelića, bilo je odlučno u stvaranju države koja bi pripadala samo Hrvatima. Većinu Muslimana koji su bili državljani ove nove države ustaše su smatrale Hrvatima islamske vjeroispovijesti i pružili su im dobrodošlicu u novoj domovini. Osim Jevreja i Roma, najvažnija populacija koja je stajala na putu ustaškoj viziji etnički potpuno čiste Nezavisne Države Hrvatske bili su Srbi koji su sačinjavali gotovo jednu trećinu stanovništva NDH. Srbi su 1941. godine, doživjeli pogrom od ustaške NDH vlasti.

Napad srpskih ustanika na Kulen Vakuf u septembru 1941. godine je pokazao da su srpske oružane snage bile sposobne za masovna ubojstva koja su se po metodama malo razlikovala od onih koje su izvršile ustaše. Masovna su ubojstva također otkrila koliko je bio neznatan utjecaj malobrojnih komunista na seoske borce koji su tražili osvetu nad nenaoružanim i nevinim muslimanskim civilima. Kasnija preobrazba izvršitelja ovih masovnih pogubljenja u partizane kreirala je poslijeratni kontekst u kojem su se vlasti, kako bi se izbjegle implikacije da su ustanici - partizani bili ratni zločinci, i preživjeli Muslimani, iz straha od odmazde i s željom da krenu dalje, suglasili da šute o ovim ubojstvima. Krajnji rezultat je nepostojanje spomen obilježja za ove žrtve – dr. Max Bergholz.

Naravno da ni jedan normalani i prosječno obrazovani građanin bivše države SFR Jugoslavije neće poreći neviđeni privredni i društveni razvoj, nakon Drugog svjetskog rata...

Uništavanje nasljeđa u posljednjem ratu i takozvana etnička „čišćenja“ stanovništva uz strahovite zločine i ubojstva u Bosni i Hercegovini su vršena sistematski, posebno na teritorijama pod tzv. hrišćanskom kontrolom (stanovništvo koje se izjašnjava kao Srbi ili Hrvati). Posljedica toga je neviđeno do sada preseljavanje stanovništva i gotovo potpuna razorenost sustava baštine Bosne i Hercegovine.

O poslijeratnom kontekstu u kojem živi današnja Bosna i Hercegovina nakon agresije od strane susjednih država Srbije i Hrvatske, piše (The Journal) laburistički zastupnik za Dablin-Zapad u Donjem domu Parlamenta Irske Patrick Nulty koji u broju 860 prenosi nedjeljnik Slobodna Bosna;

„… bosanski mirovni sporazum, koji također uključuje i njen ustav, stvoren je oko ratnih mešetara moći. Institucionalizovana je politika gospodara rata, presvučena tankom glazurom pseudodemokratije. Ovaj uski sloj kontroliše sve u Bosni i Hercegovini: politiku, privredu, organizovani kriminal, medije i akademsku zajednicu, ali i drži poluge i zaštite i straha. Mogućnost da se građani uspnu na društvenoj ljestvici gotovo da ne postoji… Jedino vanjski akteri mogu ukloniti ambijent straha koji trenutno prožima sva pitanja u Bosni“.

Nijedan normalan i prosječno obrazovani građanin današnje Bosne i Hercegovine neće poreći potpuni civilizacijski debakl poslijeratne BH države...

Šta je sa spomen obilježjima iz posljednjeg rata? Tragedija Bosne i Hercegovine je da su nakon pola stoljeća od završetka Drugog svjetskog rata umnožena neobilježena mjesta masovnih ubojstava, ponovo po pravilu bošnjačkih civila.

Šta rade danas gospodari rata i mira u Sarajevu? Idu li na ruku gospodarima rata i mira drugih „konstitutivnih naroda“ u Bosni i Hercegovini?

Strani državnici i EU zvaničnici se u Sarajevu mogu pokloniti poginulima iz posljednjeg rata na šehidskom (borci na Allahovom putu) mezarju Kovači (dok su ostali poginuli borci Armije RBiH rasuti po „svojim“ grobljima širom grada) i odnedavno na Spomeniku ubijene djece Sarajeva.

Na dan oslobođenja Sarajeva, 6. aprila 1945. godine, postavljena je spomen-ploča oslobodiocima grada od fašizma. Tada je zapaljena „vječna vatra“. Tekst na spomen-ploči je dopunjen nakon što je dignuta opsada Sarajeva (1992-95). Takozvana „vječna vatra“ za Sarajlije predstavlja simbol borbe protiv fašizma i središnju tačku grada, ali ne i spomenik žrtvama fašističkog terora. 

Predstavnici Republike Srpske su spektakularno i ove godine (3. maja) obilježili dvadeset i jednu godinu od ubistva šest lica (četiri vojnika, jedan starješina i jedan civil) iz kolone JNA sa Bistrika koja se povlačila i vodila kao taoca Aliju Izetbegovića, u tom trenutku kidnapovanog predsjednika RBiH. U istom danu (3. maja) bivši pripadnici odreda Zelene beretke su prihvatili bačenu rukavicu i učili fatihu šehidima iz posljednjeg rata!? Ko obilježava dvadeset i jednu godinu od smrti civila koje su ubili snajperisti JNA iz kasarni u centru grada (ubistva aktivista SDP Senada Šećerovića, Dževada Resića, ubistva djece koja su igrala košarku…)?

U Sarajevu ne postoji spomen obilježje za 11.541 žrtvu opkoljenog Sarajeva. Zašto? Možda zato što granate nisu birale predstavnike „konstitutivnih naroda“ već su ubijale građane Sarajeva. To znaju i zvaničnici EU koji su suodgovorni za današnju BiH. Ako pak zvaničnici EU ne poznaju poslijeratni kontekst u kojem žive građani Bosne i Hercegovine, a prihvataju faktičko stanje, onda je to još žalosnije.

U oba slučaja, ako poznaju (i podržavaju) ili ne poznaju, a prihvataju faktičko stanje, oni (zvaničnici EU, a i OHR-a) pokazuju da nisu adekvatne osobe na izvršnim funkcijama.

Od ovog ljeta EU će imati preko hiljadu kilometara kopnene granice sa Bosnom i Hercegovinom. Srećom interesi EU i građana Bosne i Hercegovine su jednaki – kaže Patrick Nulty.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)