Bio je lijep sunčan dan. April je bio na izdisaju. Ništa nije ukazivalo na uznemirujući tok dana. Praznik u nekadašnjoj srednjoazijskoj sovjetskoj pustinjskoj republici, a danas nezavisnom Turkmenistanu. Slavio se Dan ahaltekinskog jahaćeg konja (autohtona domaća pasmina), koji je uveo voljeni predsjednik Gurbanguli Berdimuhamedov.

Uz to što je šef države, predsjednik je i konjičkog udruženja, a napisao je i knjigu “Alhatekinski konj - naš ponos i slava”, koja ne silazi s liste najprodavanijih. Raskošni hipodrom u glavnom gradu Ašhabadu bio je ispunjen do posljednjeg mjesta. Sve što vrijedi u toj petomilionskoj zemlji na obalama Kaspijskog jezera sjatilo se tamo.

A gdje drugdje. Zlobnici, doduše, kažu da je dolazak na konjička takmičenja tog dana obvezan za političku elitu zemlje te predstavnike svih važnih institucija te plinom i pamukom bogate zemlje. I prethodnih godina takmičio se predsjednik. I pobjeđivao. I ove se godine na startu trke, pod brojem 3, prijavio sa svojim lakonogim ljubimcem Berkararom (Snažni). Uplate na tu trku bile su nevjerovatne, a nagradni fond baš te trke sezao je do vrtoglavih 13 miliona dolara, od čega je 80 posto išlo pobjedniku.

Napetost na vrhuncu. Konji su krenuli. Berkarar je, očekivano, odmah krenuo naprijed. Njegova njegovana smeđa dlaka ljeskala se na popodnevnom suncu. No, onda se sve zamračilo, a i nacionalna televizija naprasno je prekinula prenos. Doduše, još nije posve jasno je li se to dogodilo netom nakon ulaska u cilj ili u ciljnoj ravnini, ali oholi lider trke Berkarar je posrnuo, a džokej (džigit) odjeven u tradicionalnu turkmensku ratničku nošnju poletio je preko grive i punom snagom pljusnuo u prašinu trkališta ciglaste boje.

Na hipodromu nestvarni muk i nevjerica, čuo se samo smjeli topot ostalih jurećih konja. Onda je, doslovce, na desetke, pa možda i stotinjak ljudi u tamnim odijelima u panici i zbrci potrčalo prema jahaču koji je nepomično ležao na stazi, dok je Snažni bezbrižno kaskao unaokolo. Da, osramoćeni konjanik koji se valjao u crvenkastoj prašini trkališta bio je džigit s brojem tri na leđima.

No, dok su stazom jurila državna vozila, hitna pomoć, vatrogasci i sva ostala potrebna tehnika, a snažni mladići kratkih frizura u crnim odijelima i bijelim košuljama unezvijereno se tiskali oko onesviještenog jahača, svaki pokušavajući pomoći na svoj način, preko razglasa službeni spiker blago drhtava glasa objavio je pobjednika utrke - jahača pod brojem tri. Prvo su se stadionom razlegli zbunjeni nekoordinirani, a zatim sve jači uvježbani pljesak i usklici oduševljenja, dok su vozila hitne odvozila unesrećenog jahača, ostavljajući pripadnike osiguranja i političku svitu da guta crvenkastu prašinu. Svako kome je stalo do sebe bio je tog trenutka na stazi.

I dok se čekala podjela trofeja, mnogobrojni pripadnici tajne službe i “studenti dragovoljci” razletjeli su se gledalištem. Pokupili su ih sve ispod tribina te su brisali snimke s njihovih mobitela, kamera, fotoaparata i svega drugog čime su se mogle napraviti kompromitirajući snimci.

Neki su preduhitrili stvar i obrisali sve sami. Tada je i zadnjoj naivčini na hipodromu bilo jasno - nesretni jahač stvarno nije mogao biti niko drugi nego vođa nacije dragi “Arkadag” (Patron), koji je pobijedio u trci. No, ni to nije bilo dosta - na svim izlazima iz grada, a pogotovo ašhabadskom aerodromu, svim putnicima pa i strancima, a bez iznimke i diplomatima, pregledavani su mobiteli i kamere te oduzimane memorijske kartice.

Desetak stranaca privedeno je zbog suprotstavljanja takvoj mjeri revnih turkmenistanskih graničara. A na hipodromu, nakon sat vremena neizvjesnosti, pojavio se predsjednik, mahnuo oduševljenoj publici kojoj je laknulo, poljubio nestašnog i uznemirenog Berkarara, a službeni spiker sada već smirenog sigurnoga glasa, opet na radost prisutnih, objavio je da će predsjednik svoju nagradu od 11 miliona dolara pokloniti mjesnoj ergeli za uzgoj alhatekinske pasmine. U toj ergeli timare i njegova dva ponosa - već spomenutog izdajnika Berkarara i Bagtijara (Srećka).

(Jutarnji.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)