Izvor: Profkomunikacije.com/ Autor: Alisa Vrabac

Mnogo je raznih gestikulacija u toku trajanja klipa/intervjua, tako da ne bi bilo moguće sve obraditi a da ova analiza ne bude preduga za čitatelja, tako da ćemo preskočiti manje interesantne dijelove i osvrnuti ćemo se na one dijelove koji su prema procjeni autora, najinteresantniji.

Na samom početku klipa, vidimo kako na samom ulazu u zgradu Predsjedništva Srbije, Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije i Nebojša Radmanović, član Predsjedništva BiH stoje na različite načine. Pogledajte kako Nikolić, kao domaćin u Srbiji, drži ruke položene duž tijela, ostavljajući torzo otvorenim i nezaštićenim? To je gesta koja nam govori da se ne plaši. Ničim se ne brani. On je tu na „svom terenu“. S druge strane, u odnosu na Nikolića, Radmanović križa ruke, i šake drži preklopljenima, sakrivajući „muškost“, što ukazuje na nesigurnost u odnosu na Nikolića. (1:32 sec). Ovdje se vjerovatno radi o početnoj tremi pred predstojeću „buru“. Zašto, vidjet ćete iz narednih redova analize.

Dakle, samo nekoliko sekundi kasnije, vidjet ćemo promjenu odnosa Radmanović-Izetbegović, gdje će Radmanović preuzeti patronizirajuću ulogu prema Izetbegoviću jer se u odnosu na Izetbegovića, Radmanović u Srbiji ponaša kao „domaćin“. Ovo ćete posebno primjetiti u trenutku kada sva trojica sjedaju na mjesto održavanja razgovora, tj kada Radmanović rukom povlači Izetbegovića da sjedne. Pogledajte: 1.32 sek klipa).

Slične situacija haptičkog dirigovanja (haptics-eng.riječ koja se odnosi na neverbalnu komunikaciju dodirima) mogli smo vidjeti i kod Bush vs. Blair u toku jedne Bushove posjete Londonu. Haptičko dirigovanje se desilo u Londonu, ne u Washingtonu, te je bilo za očekivati da se Blair osjeća domaćinom (u Londonu), ali to nije bio slučaj te je zato i bilo tako specifično sa stanovišta neverbalne komunikacije. O ovom konkretnom slučaju ćemo drugi put kada ćemo obezbijediti i video klipove, no ono što je sada važno spomenuti jeste to koliko se je g. Radmanović osjećao superiornijim, koliko se osjećao na domaćem terenu u Srbiji, u odnosu na g. Izetbegovića, da je smatrao da mu treba pomoći da sjedne, da ga treba uputiti na to da je vrijeme da se sjedne. Klasično patroniziranje.

Nesigurnost kod Izetbegovća vidimo kroz križanje ruku pri ulasku sa Radmanovićem. Dok Radmanović ulazi samouvjereno i otvorenog grudnog koša. (1.39 sec) Izetbegović križa ruke na taj način što popravlja manžetne ili dugmad na rukavima košulje/sakoa. Ovo je klasična geste zaštite koju radi vrlo često i Sulejman Tihić, a od svijetski poznatih ličnosti britanski princ Charles. U ovom trenutku, Radmanović neočekivano ubrzava svoj korak (1.39 do 1.42 sec) da bi na podijum odakle će govoriti, stigao prvi. Možda je cilj ubrzanja koraka bila namjera da se pokaže domaćinom. U slučaju da nije bila namjera, bila je sigurno refleksija njegovog subjektivnog osjećaja tj. osjećaja da je na svom terenu.

Moram još reći da sam primjetila Izetbegovićev otklon prema Nikoliću, dok je otklon Nikolića prema Izetbegoviću u ovom trenutku rukovanja nakon pres konferencije (03.10 sec) ipak bio mnogo manji. Vjerovatno iz svima nam poznatih istorijskih razloga. To možemo vidjeti ako zaustavimo snimak na ovoj minutaži i pogledamo njihov stav pri rukovanju. Tomislav Nikolić je cijelim torzom okrenut prema Izetbegoviću, dok je Izetbegovićev torzo okrenut „na pola“ tj. u stranu. Time se na neki način ipak štiti i distancira. Ne otvara se do kraja. Ima tu i ljutnje kod Izetbegovića jer, iako se ne otvara do kraja gornjim dijelom tijela, glavu istura naprijed, što je gesta koja može odražavati ljutnju, ponekad i agresiju, ovisno o situaciji. Takvu ljutnju najčešće pokazuju ratnici, alfa mužjaci, osobe koje su u datom trenutku spremne za diskusiju ili neki drugi vid obračuna.

U narednim sekundama, odmah poslije ovoga (rukovanja), vidimo da Radmanović tapše Nikolića (kao da je ovo sve skupa bila njegova ideja, kao da je on organizator svega, domaćin…kao da mu je „laknulo“ jer je sve prošlo kako je bilo zamišljeno.)

Pogledajte kako Radmanović tapše (tapšanje kao neverbalni znak za utjehu, podršku, ohrabrenje i/ili nagradu) Nikolića, skoro da ga i grli s leđa (3.10 sec i dalje) kao sa željom da mu kaže „Dobar si bio, dobro je ovo prošlo!“. Potom zajedno odlaze jedan pored drugog kao dva prijatelja, dok Izetbegović ostaje sam jer nije dio ekipe. Ovaj događaj, iznenađujuće ili ne, vodi Radmanović, a ne Nikolić, što bi bilo prirodno.

Pogledajte samo Radmanovićev zadovoljni, trijumfalni osmijeh (zaustavite snimak na 3.13 sec!) pri odlasku sa presice.