Piše: prof. dr. Slavo KUKIĆ

U Turskoj me, točnije u Izmiru, gdje sudjelujem u radu jedne međunarodne konferencije, zatiče vijest o najnovijim uhićenjima u BiH. I to ne bilo kakvim. Uhićeni su, pročitah, predsjednik Federacije – i još osamnaestorica s njim – a dio medija spekulira da je u sosu i dopremijer većeg bh. entiteta. Uhapšene se, čitam, tereti za kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti, protuzakonito posredovanje, primanje i davanje mita, organiziratni kriminal, čak i neovlašteni promet opojnim drogama.

Neka je počelo, pa bilo s kim da je – s predsjednikom Federacije, premijerom ili dopremijerima, nekim trećim. Jer, to će biti znak i za sve ostale – da se ne može biti zaštićen zbog samo jedne činjenice – da si na funkciji, državnoj ili stranačkoj, da uživaš imunitet i da možeš raditi što te volja. I da jednom svemu, pa i toj logici, mora doći kraj... Nije, dakle, problem s temeljnim principom. Ali, što ako po srijedi nije to?

Oglasili su se i ljudi s vrha piramide izvršne vlasti. Nitko, kaže federalni premijer, ne smije biti iznad zakona niti se, dodaje, treba kriti iza funkcije koju obavlja. A entitetski ministar pravde, kako i dolikuje, objašnjava formulu po kojoj će FBiH nastaviti normalno funkcionirati. Što se, da ga parafraziram, tiče prava na imunitet, kojeg je htio iskoristiti prvi čovjek Federacije, takvo pravo je brisano iz Ustava i pozivanje na njega je izvanpredmetno. No, sve to, nastavlja ministar, nije problem za funkcioniranje Federacije – jer, eto, Ustavom je predviđena i ta situacija. Ukratko, pojašnjava ministar, u slučaju odsutnosti predsjednika, pa iz bilo kojeg razloga odsutnost nastala, mijenjaju dva dopredsjednika. I tu se, da ministru pripomognem, po onoj narodnoj „čiča miča gotova je priča“, krug i zatvara.

Pitanje je, međutim, je li baš sve tako? Što se mene tiče, doista svatko treba odgovarati za ono što čini. I doista je ohrabrujuće ako najnovija hapšenja predstavljaju prve znake funkcioniranja pravne države. Jer, ruku na srce, puno je vremena prošlo a da smo, zbog nespremnosti države da se obračuna sa svojim najprepoznatljivijim, istodobno i najisturenijim kriminalcima – onima s vrha piramide državne vlasti – nemoćno ponavljali dobro prepoznatljivu, kažu Rojsovu, sintagmu „tko je jamio – jamio“. Neka je, dakle, počelo, pa bilo s kim da je – s predsjednikom Federacije, premijerom ili dopremijerima, nekim trećim. Jer, to će biti znak i za sve ostale – da se ne može biti zaštićen zbog samo jedne činjenice – da si na funkciji, državnoj ili stranačkoj, da uživaš imunitet i da možeš raditi što te volja. I da jednom svemu, pa i toj logici, mora doći kraj.

Nije, dakle, problem s temeljnim principom. Ali, što ako po srijedi nije to? I što, recimo, ako iza najnovijih hapšenja stoji politička, a ne pravna pozadina? Puno građana BiH, a i ljudi koji se bave analizama političke i društvene zbilje, siguran sam, ovih dana postavlja isto ili slična pitanja. Zašto? Jer, krajnje pojednostavljeno, na to tjera veliki broj detalja iz svakodnevnice ove zemlje. Na neke od njih, uostalom – posebice zbog prvih reakcija premijera i ministra pravde – zgorega nije upozoriti i ovom zgodom.

U FBiH, podsjetimo, skoro već godinu dana traje permanentna kriza vlasti. Razvrgla se jedna vladajuća koalicija – ona platformaška – formirala nova, koalicija koju Lagumdžija sklepa s nekoć svojim najljućim neprijateljem – tobož' bivšim vlasnikom Avaza. Ali i s Čovićem, usprkos postizbornom uvjeravanju svojih birača da može i s crnim đavlom, ali s njim, osobom koja u izbornoj noći proglašava Mostar stolnim hrvatskim gradom, ne. No, na putu novoj koaliciji se, u nakani da proces konstitucije vlasti i dovrši, ispriječilo stotinu kineskih zidova. Nije im se, hoću reći, posrećilo da formiraju i izvršnu vlast, a potom i preuzmu upravne i nadzorne odbore javnih poduzeća – ono što je iz pozicije kontrole realnog kapitala i najvažnije.

Poznato je, na koncu, da je kočničar njihovih ambicija bio baš predsjednik Federacije. I to, da ne duljim, kočničar u svim scenarijima koje isplaniraše. Ni na kraj mi pameti, da raščistimo, nije biti njegov odvjetnik. Dapače. Uostalom, mi pripadamo različitim političkim i ideološkim svjetovima. Ni na kraj mi pameti, potom, nije ni nakana podržati ga u svemu što je radio. Potpuno suprotno. U vezi s popunjavanjem Ustavnoga suda, jer dobro poznajem čovjeka koji je igrao ulogu žrtvenog jarca – i znam da je i častan i stručan – nikada ne bih učinio ono što je on. No, istina je da je, Zlaji i družini – ali Zlaji prije svega – korištenjem svojih ustavnih ovlasti, pa i u slučaju Ustavnoga suda, iz ruku izbio sve instrumente da se dokopaju vlasti.

Čemu sva ova priča? Pa, da ne duljim, jer ona tjera na razmišljanje ima li Budimirovo hapšenje veze baš s prethodno apostrofiranim činjenicama? Poznato je, naime, da je, u situaciji kada predsjednik Federacije nije bio „kooperativan“, dolazak do vlasti bio moguć samo na jedan način – da ga se razriješi te funkcije. Pokušalo se to kroz parlament. No to, na način kako propisuje Ustav Federacije, nije išlo jer je nedohvatljiva bila dvotrećinska većina zastupničkih ruku. Ustav, dakako, dopušta i još jednu mogućnost – da zahtjev za smjenom predsjednika podnese entitetska vlada. Ali, nije išlo ni preko nje – jer tamo većinu ruku imaju Zlaji neskloni. I došlo se, očito u mat-poziciju. Ili ići na nove izbore ili se strpjeti do redovitih izbora 2014. godine.

A onda, k'o grom iz vedra neba, hapšenje predsjednika Federacije. Što, da se ne lažemo, tjera na razmišljanje nije li baš u tom činu pronađeno i čarobno rješenje da se dođe do vlasti. Informacije su mi, istina – jer sam izvan BiH – relativno šture pa dopuštam da mi pravac razmišljanja i ne mora biti dobar. No, uz rizik i da pogriješim dopustit ću sebi jednu intelektualnu „akrobaciju“ koja može biti poticaj i za drugačije razmišljanje od trenutačno, siguran sam, u BiH dominantnog. Zamislimo, dakle, slijedeću konstrukciju. Budimira treba optužiti za nešto – zlouporabu ovlasti, kriminal, tko zna što sve još ne – i skloniti ga privremeno s mjesta na kojem je bio brana konstituciji nove izvršne vlasti. Njegovu funkciju će, potom, kako Ustav i propisuje, preuzeti dvojica dopredsjednika većeg bh. entiteta. Po hitnom postupku oni će, potom, završiti posao kojeg Budimir nije bio spreman – popuniti Ustavni sud svojima, smijeniti postojeću vladu i izabrati novu, a potom dovršiti i ostatak posla koji se podrazumijeva. U međuvremenu, dakako, organi gonjenja – ili sud, svejedno – mogu konstatirati da nije bilo pravnog osnova za uhićenje i kazneni progon gospodina predsjednika Federacije i čitav proces će biti obustavljen. I eto ga – Budimir slobodan, s njim i ostali uhićeni, a vlast je u rukama bosa koji je izgubio strpljenje i sve više je iskazivao nemoć i nervozu koja je prati. I odlučio se, usput, za scenarij koji briše svaku vezu s demokracijom i ambijentom ljudskih i graćanskih sloboda.

Ne tvrdim da je ova intelektualna konstrukcija stopostotno i pouzdana. Ali, vrijedi i o njoj razmišljati. Jer, ima li i trunke mogućnosti za nju, ajme svima nama – i onima koji su mogućih posljedica svjesni i onima koji to još uvijek, i iz različitih razloga, nisu. Jer, u tom slučaju se s popriličnom sigurnošću svi mi zajedno, dakle kao društvo, vraćamu tamo gdje smo i bili – i to ne 1990., nego puno prije, u vrijeme neposredno iza Drugog svjetskog rata. U ambijent vladavine straha svugdje i na svakom koraku. I sve to zbog samo jednog čovjeka – koji je, usput kazano, u međuvremenu pokazao da nije, oprostite mi na nepristojnosti, nije vrijedan ni pišljiva boba. I koji je, po oprobanom makijavelističkom principu, zbog političke računice spreman i na najsvirepije tamnice. Baš kao što su, u neka druga vremena, bile spremne neke druge ljudske i političke spodobe.