U halama Bekto Precise svira glazba, vlasnici rade u pogonima zajedno s radnicima, plaća od 840 eura dvostruko je veća od prosječne bosanske, a poslovni se partneri – Porsche, Audi, BMW – čude: Pa ovdje je kao u Njemačkoj!, piše u uvodu Globusove reportaže.

Drina je u rano proljeće prekrasna i opasna. Nabujala, neobuzdana, zapjenjena juri kroz Goražde. Uz obale su kućice, džamija kojoj ni lanjska poplava nije mogla ništa, promenada po kojoj dotjerana mladost Goražda vikendima šeta od jednog kafića do drugog, a na terasama kakofonija rocka i folka, etna i trancea. Goražde je tipičan bosanski grad, ima u njemu dosta od onoga prijeratnog štiha, romantične nostalgije ugodnog mjestašca istočne Bosne u kojemu se svi ljudi još znaju po ime­nima i, uz ono neizostavno “šta ima?” na koje ne očekuju neki poseban odgovor, žive u neočekivanom skladu.

Bez nezaposlenih... Goražde je mjesto u kojemu je još nešto drukčije – tu se ne osjeća beznađe ni depresija. Naprotiv. Iako su ljudi u Bosni dokazali da im je teško slomiti duh i kad je najgore, opet se pitam – zašto takav optimizam?

Zagrljeno zelenim brdima i prepolovljeno Drinom, Goražde se udobno smjestilo uz svoju rijeku, savilo gnijezdo na ravnici, duboko u kutu istočne Bosne, na granici Federacije i Republike Srpske.

Jedini bošnjački grad na Drini koji je obranjen tijekom rata, Goražde je uspjelo probiti srpsku opsadu.

- Dobivali smo pomoć, bacali su nam hranu iz aviona, a ja sam tada još bio dijete. Meni je taj paket bio kao da mi je Djed Mraz došao na vrata. Nikad neću zaboraviti kad sam uhvatio prvi paket. Tako sam bio ponosan – priča mi mladi inženjer koji je studirao u Sarajevu, ali se vratio kući, dok prolazimo pješačkim mostom preko Drine. Nosi naziv Most žrtava srpskog genocida u Srebrenici. Goražde zna kakvu je sudbinu izbjeglo i što se dogodilo samo pedesetak kilometara dalje.

U kasnijoj daytonskoj podjeli na Federaciju i RS, Srbi su selo sa pet stotina ljudi nazvali Novim Goraždem i postavili pred njega tablu “Dobrodošli u Republiku Srpsku”. Danas na tu tablu više zaista nitko ne obraća pažnju.

Petnaestak tisuća stanovnika grada većinom su Bošnjaci; statistika se gotovo vratila na prijeratnu – 70 posto Muslimani, 30 posto Srbi – ali to su samo pretpostavke jer pravog popisa stanovništva nema. Rat je učinio svoje, no i oni koji su otišli nisu se dugo zadržavali po svijetu. Koga god pitam, reći će da je neko vrijeme živio ili studirao negdje drugdje. Ali, vratili su se. I vidi se da mjesto nije pusto; u dvorištima se radi, iz dimnjaka na kućicama izlazi dim. Živo je, kao da je tržni dan. Užurbana košnica ljudi, prometa, bicikala i dječjih kolica, sve ono što je bilo lijepo iz sintagme “bratstvo i jedinstvo”.

Bez nezaposlenih... Goražde je mjesto u kojemu je još nešto drukčije – tu se ne osjeća beznađe ni depresija. Naprotiv. Iako su ljudi u Bosni dokazali da im je teško slomiti duh i kad je najgore, opet se pitam – zašto takav optimizam.

- U Goraždu ti nema nezaposlenih – kaže mi moj prijatelj Fehim iz Sarajeva, fotograf svjetskih agencija koji Bosnu poznaje u svakom njenom kutku.

- Nema? – čudim se.

Čudio se i Tim Judah, The Economistov reporter, specijalist za regiju i otišao u Goražde da vidi koje je to čudo u Bosni stvoreno, a da nisu iskopane piramide.

Kompletan članak možete pročitati u najnovijem broju magazina Globus.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)