Nedavno istraživanje Instituta za društvena istraživanja i Zaklade Friedrich Ebert, provedeno među 1500 mladih u dobi između 14 i 27 godina, dovelo je do poražavajućih, iako ne pretjerano iznenađujućih podataka. Samo sedam posto mladih izjavilo je da želi Srbina za bračnog partnera, a 15 posto bi pristalo imati ga kao susjeda.

Ako se nekome to možda čini kao sasvim logična posljedica ratnih trauma, onda treba naglasiti da je 1999. godine, samo četiri godine nakon Oluje i neposredno nakon mirne reintegracije Podunavlja, 13 posto mladih reklo da bi htjelo Srbina za bračnog partnera, a 22 posto za susjeda, prenosi 24sata.hr.

I ne samo Srbe. Stepen tolerancije naročito je nizak prema Romima (70 posto mladih ne bi im dozvolilo da žive u Hrvatskoj), prema homoseksualcima (40 posto ih ne bi željelo u susjedstvu), prema Albancima i ostalim Balkancima, a nedavni incident u azilu za strance u Dugavama pokazao je da postoji izražen strah i nepovjerenje prema crncima.

Činjenica da su mladi postali veći nacionalisti od svojih roditelja, da pokazuju veću netrpeljivost prema Srbima, pa i ostalim manjinama, od generacije koja je rođena i odrasla u ratu, da su sve nazadniji i sve konzervativniji pokazuje da je poruka Bosiljka Mišetića konačno uhvatila korijena u društvu.

Sve to je direktna - i najgora - posljedica političkog govora, posljedica šutnje, podilaženja i nesankcioniranja govora mržnje, kao i upornog nametanja Srba, homoseksualaca, Roma i općenito stranaca kao političkog i društvenog problema, gotovo pa uljeza čiji je jedini cilj uništenje hrvatskog nacionalnog bića.

Ako se to poveže sa zaključkom istraživanja da će ova generacija mladih biti prva od Drugog svjetskog rata koja će biti siromašnija od svojih roditelja, onda možemo prvi puta s ozbiljnom strepnjom i zabrinutošću zaključiti da "na mladima svijet ostaje".

Svijet bez Srba, Roma, homoseksualaca, crnaca, stranaca, Albanaca i Bosanaca.

Nema nikakve sumnje da će se hrvatski političari znati tome prilagoditi.

(DEPO, BLIN/av)