haIzvor: DW, autori: Karin Jäger/Željka Telišman

Hanna S. brzo izlazi iz zgrade u kojoj se nalaze prostorije Bonnskog centra za pomoć osobama koje pate od poremećaja prehrane, bojeći se da bi ju netko prilikom izlaska mogao prepoznati i saznati da ima problema s hranom. 31-godišnja žena već više od 16 godina pati od bulimije. Poremećaj je započeo u pubertetu; u početku je samo željela izgubiti koji kilogram. To joj je pošlo za rukom, no kako bi održala novostečenu težinu, počela je primjenjivati metodu „guranja prsta u grlo“ nakon svakog obroka. „Tako sam se osjećala jakom, moćnom, imala sam osjećaj da ja kontroliram situaciju. Mislila sam kako u svakom trenutku mogu prestati s povraćanjem, no to je bila varka“, priča Hanna.

Već je tada i namirnice počela dijeliti na dobre i loše, iako se tim takozvanim lošim (kaloričnim) ne može oduprijeti. Kada je umorna, tužna ili bijesna, tada – jede, doslovce guta hranu bez ikakve kontrole. I tada se osjeća bolje. Međutim, ovaj osjećaj ne traje dugo. Ubrzo, kako kaže, počinje se osjećati krivom zbog količine hrane koju je pojela i ponovno mora povraćati. Predodžba da bi se mogla malo udebljati, za nju je nešto najgore što si može zamisliti. Rituale uzimanja hrane u sebe i ponovnog izbacivanja dnevno ponavlja i do 30 puta. Tijekom dana zapravo i ne misli ni o čemu drugom nego o hrani, istodobno pokušavajući svoj problem sakriti od okoline.

U međuvremenu je Hanna gotovo u potpunosti izgubila interes za svijet oko sebe. Živi u izolaciji, a njezina patnja ju također stoji i mnogo novca. Svaki dan kupuje mnogo namirnica koje na kraju završe u zahodskoj školjci. Njezini kolege na poslu u njoj vide simpatičnu osobu, sigurnu u sebe. No, ona sama se osjeća slabom i nezaštićenom. Pomoć je potražila tek kada je njezino tijelo počelo davati signale s kojima više sama nije mogla izaći na kraj: tremor uslijed pada razine šećera u krvi, manjak koncentracije zbog nedostatka ugljikohidrata. U jednoj ovakvoj krizi se obratila svojoj kućnoj liječnici i ona ju je odmah uputila u Bonnski centar.

Bulimija kao izraz manjka samopouzdanja

Prema procjenama, od bulimije pati između 2,5 i 5 posto djevojčica i djevojaka u dobi od 15 do 25 godina starosti. No, pretpostavlja se da su ove brojke još puno veće. Bulimiju je naime moguće uspješno sakrivati godinama budući da se, za razliku od anoreksije, tjelesna težina pogođenih osoba uvijek nalazi u normalnim okvirima. Istraživanja su pokazala da osobe koje pate od bulimije (kao i one koje pate od anoreksije) imaju slabo razvijeno samopouzdanje. Osim toga, osjećaj prema životu nije nimalo pozitivan. Naprotiv, kako sami često navode – život ih tjera na povraćanje. „Obiteljima iz kojih potječu su u pravilu najvažniji sloga i harmonija, dok se sukobi i svađe ili sasvim guraju pod tepih ili ne rješavaju na pravi, konstruktivni način“, objašnjava Annete Lemler-Lauerbach, koja već 12 godina radi u Bonnskom centru za pomoć osobama koje pate od poremećaja prehrane.

„Ako se želimo držati stereotipova, tada možemo reći kako osobe koje pate od poremećaja prehrane dolaze iz bolje obrazovanijih društvenih slojeva, ambicioznije su i od malena se nalaze pod pritiskom uspjeha“, kaže liječnica Katrin Imbierowicz na Sveučilišnoj klinici u Bonnu, s odjela psihosomatike. Ona dodaje kako razlozi ovom poremećaju mogu biti neriješeni sukobi unutar obitelji, ali i potisnute traume kao što je seksualno zlostavljanje u ranoj dobi.

„U posljednje vrijeme primjećujemo kako i sve veći broj mladih muškaraca pati od ovog premećaja. Mnogi žele imponirati ženama i u tom smislu pokušavaju sve – od ekstremnog bavljenja sportom preko strogih dijeta pa sve do izgladnjivanja i povraćanja. Ovaj se poremećaj naziva Adonisovim kompleksom ili bigereksijom“, kaže Lemler-Lauerbach.

Depresija i samoubojstvo

Za razliku od bulimije, osobe koje pate od anoreksije gotovo u potpunosti odbijaju hranu i time se dovode prije ili kasnije u životnu opasnost. Njihov odnos prema tijelu je gotovo u potpunosti poremećen jer bez obzira na tjelesnu težinu, uvijek imaju osjećaj da su „predebele i preteške“. S vremenom anoreksija koja počinje kao psihički poremećaj postaje prava fizička bolest tijekom koje malo po malo stradavaju organi: bubrezi, jetra, kosti, srce. Zbog svega toga te prije svega zbog dugogodišnje depresije i općeg manjka energije, osobe koje pate od anoreksije nerijetko svoj život okončavaju samoubojstvom. Prema statistikama, čak svaka deseta osoba izvrši samoubojstvo zbog anoreksije.

Osobe koje pate od bulimije pak imaju više šansi za ozdravljenje. Osim psihoterapije, kako kaže Lemler-Lauerbach, učinkovita su i sredstva protiv depresije te terapija hormonom seratonimom.

Hanna S.koja pati od bulimije međutim čvrsto je odlučila promijeniti svoj život. U Bonnskom centru je dobila pomoć i terapiju u kojoj malo pomalo mijenja odnos prema sebi i prema hrani. Kako sama kaže, do sada je imala sreću jer njezino tijelo usprkos stalnom povraćanju još ne pokazuje poremećaje rada pojedinih organa.