Nevjerojatna je priča o 28-godišnjem Almiru Merdžaniću iz Golog Brda kod Bugojna koji se unatoč teškoj bolesti uspio izboriti za svoje "mjesto pod suncem" i prebroditi sva iskušenja sudbine.

Naime, još kao dječak obolio je od cerebralne paralize i već trinaest godina se bori s teškom bolesti. Ali, nikada se nije požalio da mu je teško ili da, možda, nešto ne može. S osmijehom na licu uhvatio se ukoštac s bolešću, i uspio je pobijediti!

- Da mogu izbrisao bih proteklih deset godina svog života jer mi je bilo veoma teško, naročito od 2006. kada je došlo do jednog težeg poremećaja koji me doveo do tog stanja da sam bio u kolicima oko šest mjeseci. Zahvaljujući, prije svega dragom Bogu, a onda ljekarima i snazi, s kojom ni u najtežim trenucimam nisam gubio pribranost, ostao sam čvrst i optimista i vjerovao sam da može biti bolje. Vjerovao sam i to je došlo. Nakon dužeg boravka u banjama u Fojnici konačno sam stao na svoje noge, prohodao sam. Sada mogu da šetam mojim prelijepim gradom, kao nekada. Čak vozim ponovo bicikl a odnedavno i automobil - kaže Merdžanić.

Od ushićenja noćima nije mogao zaspati a još ne vjeruje, priznaje, da posjeduje vozačku dozvolu, iako je njen vlasnik već nekoliko mjeseci. Dodaje da je danas stvarno sretan čovjek i da mu je jedno sasvim slučajno poznanstvo u Fojnici olakšalo život, dalo dodatnu snagu i ulilo nadu da još postoje humani ljudi koji ne okreću glavu na tuđe brige i probleme.

- Sudbina je htjela, naime, da u Fojnici sretnem Amru Blažević iz Sarajeva. Pričali smo i ona se zainteresirala za moj slučaj, predložila da mi pomogne. S obzirom na to da već godinama živim u veoma lošim uvjetima, u kući koja je tuđa i u kojoj sve do prošle godine nije bilo ni kupatila, predložila je da mi pomogne da napravim kupatilo. Razmišljao sam dugo i na kraju odlučio da s dobivenim novcem kupim auto, budući da živim osam kilometara od Bugojna. Uz velike napore dotad sam išao do grada, uglavnom biciklom, a ponekad i pješice što mi je, s obzirom na moje otežano kretanje, predstavljalo ogroman problem. Što se tiče izgradnje kupatila, pomogao mi je moj sugrađanin, vlasnik preduzeća CB-COM, kojem se, također, puno zahvaljujem - kaže Almir Merdžanić.

Malo je ljudi, dodaje, koji bi, da su se našli u njegovoj situaciji, izdržali. Uspio je završiti osnovnu, a kasnije i srednju stručnu školu. Nakon što su mu se za kratko vrijeme neočekivano ispunile dvije velike želje, nada se da ni maštanja o zaposlenju neće biti uzaludna.

- Naravno, kao i svaka mlada osoba, imao sam želju da vozim automobil, da vidim kako je i to. Nekad ću se možda i zaposliti. Kako je ovo sve došlo, možda nekad dođe i posao. Bio bih jako zadovoljan da se poduzmu neke mjere u ovom gradu da mi se nađe zaposlenje, prikladno mom zdravstvenom stanju. Nekako u sebi vjerujem da mi je konačno krenulo, i da će se jednog dana i to ostvariti. Svjestan sam da ima i gorih situacija od moje, ali se, ipak, nadam da će općinske vlasti u Bugojnu pokazati malo sluha za mene kao osobu s invaliditetom i da će mi naći neko zaposlenje. Sve bi bilo lakše, uzdržavao bih majku a danas-sutra i svoju porodicu ako bude sudbine da je osnujem - priča naš sagovornik.

Almir je jedina muška glava u kući i sav teret godinama je nosio na svojim plećima što se, priznaje, odrazilo i na njegovo zdravlje koje je, uvijek nakon teže fizičke aktivnosti, bilo narušeno. Još kao dječak, danima se oporavljao nakon što bi iz šume kilometrima do kuće rukama vukao drva za zimu, jer on i majka nisu imali novca da kupe ogrjev.

- Majka s kojom živim ima 62 godine, a s obzirom na to da joj nije uvezan sav radni staž ne može u penziju. Jedino primanje u kući je moja invalidnina od 238 KM, koju ostvarujem kao 90-postotni invalid, s cerebralnom paralizom drugog stepena. Ali, gledam vedro na život i poručujem svim ljudima da, bez obzira na to u kakvoj se situaciji našli, ne gube nadu. Život je samo jedan, neka hrabro kroče njime, neka vjeruju u sebe i ono što rade. Suze neće pomoći. Ja sam prošao mnogo toga teškog u životu, ali nikad nisam pustio suzu - poručio je Almir Merdžanić.

(Fena/aa)