Na globalno popularnom TED Talku, godišnjem okupljanju na istočnoj i zapadnoj američkoj obali zanimljivih govornika iz cijelog svijeta, probranih ljudi koji u zadanih 18 minuta govore o nekom fenomenu i temama iz različitih područja, ove je godine prvi put od osnivanja TED Talka 1984. bio i govornik iz Sjeverne Koreje.

Mlada i uspješna Hyeonseo Lee potreseno je pričajući svoju životnu priču, više puta na rubu suza, upozorila na nemoguću situaciju s kojom se suočavaju izbjeglice iz zemlje logora, Sjeverne Koreje.

Ako i uspiju pobjeći u Kinu, kineske ih vlasti - vraćaju natrag, a to znači logore, torture i smrt. “Kao dijete mislila sam da je moja zemlja najbolja na planetu i bila jako ponosna. U školi smo stalno učili o Kim Il-sungu, ali nismo učili puno o svijetu izvan Sjeverne Koreje, osim da su nam Amerika, Južna Koreja i Japan neprijatelji.

Iako sam se često pitala o vanjskom svijetu, mislila sam da ću cijeli život provesti u Sjevernoj Koreji, sve dok se iznenada nije sve promijenilo.

Imala sam sedam godina kad sam vidjela prvu javnu egzekuciju, no i dalje sam mislila da je život u Sjevernoj Koreji normalan. Moja obitelj nije bila siromašna, nisam gladovala. No, jednoga dana 1995. mama je kući donijela pismo u kojem rođakinja piše: ‘Kad ovo budeš čitala, svih pet članova obitelji bit će mrtvo, nismo jeli već dva tjedna. Ležimo na podu, slabi smo i čekamo smrt’. Bila sam šokirana. Bio je to prvi put da sam čula da ljudi u mojoj zemlji pate. Kratko nakon toga sam, prolazeći pokraj željezničke stanice, vidjela užas koji ne mogu zaboraviti. Žena je beživotno ležala na podu, izmučeno dijete u njezinim rukama bespomoćno je zurilo u majku. Nitko im nije prišao pomoći. Svi su bili fokusirani na borbu za život sebe i svoje obitelji.

Velika glad sredinom 1990-ih ubila je više od milijun ljudi, mnogi su preživjeli jedući travu i insekte. Sve češće smo bili bez struje, pa je sve oko mene bilo u potpunom mraku, jedina svjetla dopirala su iz Kine, koja je bila odmah preko rijeke Amrok, nedaleko od moje kuće. Uvijek sam se pitala zašto oni imaju struju, a mi ne. Rijeka koja teče dijelom granice između Sjeverne Koreje i Kine mjestimično bude jako plitka pa je to prilika za Sjevernokorejce da kriomice prijeđu na drugu stranu. Mnogi pritom umru. Ponekad sam viđala leševe kako plutaju rijekom.

Ne mogu otkrivati detalje o tome kako sam uspjela pobjeći iz Sjeverne Koreje, mogu samo reći da sam tijekom tih užasnih godina gladi bila poslana u Kinu da živim s daljnjim rođacima. Mislila sam da ću kratko biti odvojena od obitelji. Nisam mogla ni pomisliti da ćemo 14 godina biti razdvojeni.

Nisam imala pojma kako će izgledati moj život izbjeglice iz Sjeverne Koreje. Brzo sam naučila da nije samo ekstremno težak nego i ekstremno opasan, jer su izbjeglice iz Sjeverne Koreje u Kini ilegalni migranti. Tako sam živjela u neprestanom strahu da će me kineske vlasti otkriti i da ću imati užasnu sudbinu, biti vraćena u Sjevernu Koreju. Jednoga su se dana ostvarile moje najgore noćne more. Kineska me policija uhitila i privela na ispitivanje. Netko je dojavio da sam iz Sjeverne Koreje, pa su ispitivali moje znanje kineskog, pitali me tisuće pitanja. Bila sam prestravljena, srce je kucalo kao da će iskočiti, mislila sam da je gotovo.

No, uspjela sam zatomiti emocije, odgovarala sam na pitanja. Nakon što su završili s ispitivanjem, policajac se obratio kolegi i zaključio: ‘Ovo je bila kriva dojava. Ona nije Sjeverokorejka’. Pustili su me. Bilo je to čudo! Neki Sjevernokorejci u Kini traže azil u stranim veleposlanstvima, no mnoge uhvati kineska policija i vrati u Sjevernu Koreju, gdje ih izvrgnu surovoj torturi, zatoče, javno pogube. Izbjeglice iz Sjeverne Koreje moraju skrivati svoj identitet ne bi li preživjeli. Čak i kad nauče kineski, dobiju posao, njihov se cijeli život u sekundi može slomiti. Zato sam nakon deset godina skrivanja identiteta u Kini odlučila riskirati i domoći se Južne Koreje. Tamo sam još jednom krenula od početka.

Život u Južnoj Koreji bio je puno teži nego što sam očekivala. Engleski je tamo tako važan da sam morala krenuti učiti i taj, meni treći jezik. Shvatila sam koliki je jaz između Sjevera i Juga. Svi smo mi Korejci, ali iznutra smo postali jako različiti zbog 67 godina odvojenosti. Prošla sam krizu identiteta. Jesam li Sjevernokorejka ili Južnokorejka? Tko sam ja? Nije bilo zemlje koju bih mogla nazvati svojom. Počela sam učiti za prijemni na fakultetu. Tek što sam se počela privikavati na novi život primila sam šokantan poziv od kuće. Sjevernokorejske vlasti presrele su novac koji sam poslala obitelji i za kaznu će ih preseliti na neku pustu lokaciju na selu. Morali su hitno pobjeći. Sjevernokorejci, bježeći iz zemlje, moraju prijeći nevjerojatne udaljenosti. Preko Kine ih krijumčare u Rusiju, Mongoliju, Burmu ili Laos i tek otamo idu u Južnu Koreju. Gotovo je nemoguće prijeći granicu između Sjeverne i Južne Koreje. I tako, ironično, ali istinito, odletjela sam natrag u Kinu i krenula prema granici sa Sjevernom Korejom.

Kako moja obitelj ne govori kineski, morala sam ih provesti kroz 2000 milja po Kini i potom po jugoistočnoj Aziji. Putovali smo autobusom tjedan dana i nekoliko puta bili nadomak tome da nas uhite i deportiraju. Autobus je zaustavio kineski policajac, uzeo svima osobne dokumente i počeo ispitivati ljude. Kad je došao do mojih, instinktivno sam ustala i rekla mu da su to gluhi i nijemi ljudi i da ih ja vodim. Pogledao me sumnjičavo, no povjerovao mi je. Konačno smo došli do granice s Laosom, potrošila sam gotovo sav novac ne bih li potplatila tamošnje graničare. No, kad smo ušli u Laos, moja je obitelj zatvorena pod optužbom da su ilegalno prešli granicu. Platila sam kaznu i mito, i za mjesec dana su ih oslobodili. Nije prošlo dugo, ponovo su ih uhitili u glavnom gradu Laosa. Bio je to jedan od najtežih trenutaka u mom životu.

Napravila sam sve ne bih li pomogla mojima da stignu do slobode (suze), došli smo tako blizu, no strpali su ih u zatvor, nedaleko od zgrade veleposlanstva Južne Koreje. Hodala sam non-stop između policijske stanice i ureda za emigrante, očajnički pokušavajući da ih oslobode, no više nisam imala novca. Izgubila sam svaku nadu. I baš tada mi se obratio nepoznati muškarac pitajući: ‘Što ti je’. Iznenađena da potpuni stranac mari za to što mi je, objasnila sam na lošem engleskom, služeći se rječnikom, a on je bez oklijevanja otišao do bankomata i dao mi novac da izvučem obitelj i još dvojicu Sjevernokorejaca iz zatvora.

Zahvaljivala sam mu od srca i upitala: ‘Zašto mi pomažete?’ ‘Ne pomažem tebi, pomažem ljudima Sjeverne Koreje.’ Taj stranac je simbolizirao nadu za mene i Sjevernokorejce u trenutku kad nam je najviše trebala. Nakon dugog putovanja moja obitelj i ja došli smo do Južne Koreje. No, domoći se slobode samo je pola bitke. Mnoge izbjeglice, kad se domognu nove zemlje, kreću u život bez novca. Međunarodna zajednica bi tu mogla pomoći, pružiti im potporu u obrazovanju, traženju posla, učenju engleskog.”

(DEPO/BLIN/em)