Sam Parnia, načelnik Odjeljenja intenzivne njege u Univerzitetskoj bolnici “Stony Brook” u New Yorku, smatra da bi primjenom savremenijih tehnika reanimacije mnogi životi mogli biti spašeni.

Ako biste kao pacijent u njegovoj bolnici imali prekid rada srca, vaše šanse da budete vraćeni iz mrtvih iznosile bi 33 odsto. U prosječnoj američkoj bolnici, taj procenat bi bio znatno manji (oko 16), koliko bi iznosio i u Britaniji (ili čak manje).

Primjenjujući metodu ekstrapolacije (proširivanje zakonitosti ili zaključaka ustanovljenih za jedno područje, na šire, još neispitano, područje), on je zaključio da bi relativno jeftini i jednostavni postupci, koje on koristi za obnavljanje vitalnih funkcija, mogli da spasu život 40.000 Amerikanaca i oko 10.000 Britanaca godišnje.

Zbog toga ne iznenađuje što je ovaj ljekar, koji se prvo obučavao u Velikoj Britaniji, da bi se 2005. preselio u SAD, frustriran što medicinski establišment odbija da uzme u obzir ove brojke. U nadi da će pobuditi šire interesovanje, napisao je knjigu pod nazivom "Lazarov efekat".
 
On postavlja pitanje šta se tačno dešava sa pacijentom, njegovom ličnošću i pamćenjem - Parnia to naziva "dušom" - dok leži mrtav, nekoliko sati prije nego što će biti vraćen u život?
 
- Uvjeren sam da svako ko umre od nečega što može da se ‘popravi’ danas više ne bi trebalo da umre. Činjenica je da je srčani udar, sam po sebi, problem koji se prilično lako rješava. Ako u tom trenutku reagujete na pravi način, otvorićete srce, otkloniti ugrušak, ugraditi stent i srce će u većini slučajeva ponovo proraditi. Isto je sa infekcijama, zapaljenjem pluća i slično. Ako čovjek ne reaguje pravovremeno na antibiotike, mogli bismo da ga zadržimo izvjesno vrijeme (nakon smrti), sve dok ne počne da reaguje - objašnjava on.
 
Parnijino uvjerenje zasnovano je na njegovom dvadestogodišnjem iskustvu u radu sa pacijentima na granici života i smrti, naročito u posljednjih pet godina, kada su ostvarena najveća dostignuća u oblasti reanimacije.

Riječ je o drastičnom hlađenju tijela, kako bi se usporilo propadanje neurona i snabdijevanju mozga kiseonikom - tehnikama koje još uvek nisu prihvaćene u praksi. Parnia to želi da promijeni. Klasična kardiopulmonalna reanimacija (CPR), smatra on, procedura je čija uspješnost umnogome zavisi od sreće.

- Većina ljekara primjenjuje CPR 20 minuta, a zatim prekida masažu srca. Odluka da se prekine je potpuno proizvoljna i zasnovana na instinktivnom osjećanju da će poslije tog perioda nastupiti oštećenje mozga, te da bi pacijent, ako i bude vraćen u život, samo vegetirao. Ali ako znate šta se sve dešava u mozgu tokom tog perioda, što je danas moguće, onda se ta mogućnost smanjuje. Brojna istraživanja pokazuju da se uz primjenu više tehnika oživljavanja istovremeno, stopa preživjelih udvostručuje i što je još važnije, pacijenti vraćaju u život bez oštećenja mozga - kaže on.

U Parnijinom idealnom svijetu, način na koji će se ljudi oživljavati, biće utemeljen na shvatanju da su mašine uspješnije u CPR nego ljekari. Prvo treba ohladiti tijelo, kako bi se očuvale moždane ćelije. Istovremeno, veoma je važno održati nivo kiseonika u krvi.

U Japanu, ovo je postala uobičajena praksa u urgentnim centrima. Primjenom tehnike nazvane ECMO, krv pokojnika se izvlači iz tijela, ubacuje u aparat ECMO za obogaćivanje kiseonikom i zatim vraća u tijelo. Na taj način se kupuje vrijeme neophodno za rešavanje problema koji je izazvao smrt.
 
To znači da se vrijeme smrti može produžiti za više sati, a da ishod ipak bude pozitivan.

- Jedna djevojčica u Japanu bila je mrtva duže od tri sata, a reanimirali su je šest sati. Nakon toga, nastavila je da živi normalno, a koliko mi je poznato, nedavno se porodila - kaže Parnia.

(Blic.rs, DEPO, BLIN/md)