Slavo Kukić, bh. akademik, sociolog i politički analitičar:

Vrijeme za izlazak na ulice je davno prošlo!

Vrijeme za izlazak na ulice je došlo još 1991. godine, i svake slijedeće godine su razlozi za to bili sve izraženiji. Nažalost, građani BiH svo to vrijeme nisu dijelili ovu vrstu sudova. Naprotiv, u prethodnih dvadesetak i više godina su, dajući svoje glasove istima, i sami dijelili uvjerenje kako je ono što bh. političari rade dobro i kako ih zbog toga treba podržati.

Da li se u vezi s uvjerenjem te vrste što promijenilo? Bio bih sretan da mogu odgovoriti potvrdno. Nažalost, nisam uvjeren kako se o bilo kakvoj promjeni može i govoriti.

Martina Mlinarević-Sopta, novinarka i kolumnistica:

Kakvi smo, odlično nam je! Mi smo najbolji gutači političkih ubleha!

Naravno da je došlo vrijeme. Još davno je došlo vrijeme. Ali najveći problem je dakle, što smo mi poznati kao revolucionari u bademantilu. S tastaturom kao osnovnim područjem rada. S portalima, forumima i foteljom kao jedinim bojnim poljem.

Napor koji iziskuje prosječan protest ili izlazak na ulice za nas je prevelik. Užasan je ovaj osjećaj kad vam se čini da nema te socijalne bijede, političkog ludila ili društvene nepravde koja uopće može pokrenuti ili dotaknuti zombije od stanovnika koji naseljavaju ovu zemlju. Mi smo najbolji gutači političkih ubleha. Svakodnevni jedači govana koje nam poturaju naše vladajuće, lopovske elite. Klimači glavama i čistači cipela promašenih ideologija koje nas vode na dno.

Kakvi smo, odlično nam je. I ne, nisam nimalo oštra. Moje razmišljanje je plod prevelike vjere u ljude u ovoj zemlji. Koji su me, mireći se sa postojećim stanjem, dosta razočarali.

Feđa Štukan, bh. glumac:

Revolucija je čin opravdanog nasilja, vrijeme je za akciju!

Na žalost, građani ove zemlje na svakim izborima pokažu šta misle o ljudima u vlasti, tako što ih tu postave. Mi treba da smo svjesni da ovdje ima puno ljudi kojima je ovaj sistem obezbjedio život u gradu, posao u birokratiji ili vjerskoj instituciji. Oni ni u najluđim snovima nisu mogli zamisliti bolji život. Mi, autohtoni građani ovog grada, moramo da uzmemo svoj grad nazad od takvih, i da od njega opet napravimo grad. Vrijeme je, naravno, bilo je i mnogo ranije, ali ne spontanim okupljanjem građana sa parolama, nego jako dobro organizovanom akcijom.

Revolucija je čin opravdanog nasilja, bez kojeg se, nažalost, stvari neće promijeniti. Mislite da će neki Bošnjak ovdje jurišati na onoga za koga je glasao?! Sumnjam, ali bih iskreno volio to da vidim.

Sanja Vlaisavljević, kolumnistica i direktorica Centra za kulturu dijaloga:

Nisam sigurna da je bilo kada bilo koji izlazak na ulicu bio pravo rješenje!

Nisam sigurna da je bilo kada bilo koji izlazak na ulicu bio pravo rješenje za prevazilazenje bilo kojeg problema. Izlazak na ulice 2008. godine povodom tragedije koja se dogodila u Sarajevu nije bio ništa drugo nego jeftino politikantstvo putem kojega je uz "spontane" proteste građana jedna politička opcija trebala smijeniti drugu.

Smatram da građanski neposluh ili javno vršenje pritiska na institucije vlasti jedini pravi demokratski pristup koji iz civilnog društva, u najširem smilu te riječi, treba da potakne na promjene. Dalje, govoriti o "vladi" je tragikomično, jer svaka dva mjeseca "vlada" mijenja "vladu". vlada koja je naslijedila prethodnu vladu KS se suočila sa potpuno praznim kasama, ali na odgovornost niko neće u ovom trenutku pozvati prethodnu nego aktuelnu vladu, pa bi onda u slučaju smjene ove vlade nju naslijedila prethodna koju je ova smijenila, i tako sve do narednih izbora. Slično bi se moglo govoriti i o vladi na federalnoj razini.

Dakle, nevladine organizacije imaju dužnost i obavezu da kroz svoje aktivnosti veoma glasno i veoma oštro vrše pritisak za promjene jer naprosto zbog toga postoje i zbog toga dobivaju ne male novce za projekte koji imaju za cilj monitoring rada vladinih institucija. Ovdje dakako ne mislim na puko i pomno sterilno prezentiranje izvještaja o radu vlade koje traje koliko i pres konferencija putem koje prezentiraju izvještaj.

Feđa Isović, bh. scenarista:

Izađite na izbore, ne na ulice!

Ne vidim razlog zašto bi ljudi izlazili na ulicu i na taj način pokušavali da smijene vlast za koju su sami glasali. Ti isti ljudi koji bi danas trebali izaći na ulice već preko dvadeset godina ili uopšte ne izlaze na izbore, ili glasaju za nacionalne stranke. Postoje izbori na kojima se mijenja vlast, ulica nije mijesto za to.

Kada se u istoriji, najčešće sa crvenom zastavom u rukama, izlazilo na ulice, onda su to bili pokreti kojima se tražilo, naprimjer, osmočasovno radno vrijeme. Ili se hodalo za Klarom Cetkin i zahtjevala ravnopravnost žena. Ili su to bili šezdesetosmaši kojima je bilo uskraćeno da kreiraju društvenu svakodnevnicu.

Čemu, dakle, izlaziti na ulice, praviti haos, da bi smo promijenili vlast koju smo sami izabrali? Izbori su snažan mehanizam koji građanima stoji na raspolaganju, ali ga oni, zaneseni osvješćenošću svojih nacionalnih identiteta, nažalost ne koriste na pravi način. Onda bi, kad im da tako kažem - dođe zor guzici, trebali izlaziti na ulice i praviti haos? Ne mislim da je to ispravan put. Moja poruka je: Izađite na izbore, ne na ulice!

Indira Kučuk-Sorguč, kolumnistica i književnica:

Građani su eutanizirani i u takvom stanju ne mogu na ulice!

Građani su eutanizirani i u takvom stanju potpuno onemogućeni da djeluju. Tu i tamo neki štrajk samo je isprovociran iskonskom potrebom za preživljavanjem i tiče se jedino te stomačne potrebe. Za izlazak na ulice potrebno je više od toga: snažno intelektualno vodstvo koga nemamo, osnažen kolektivni interes za smicanje ovakvih prenamazanih i veoma izdržljivih političkih trabanata koji umjesto cipela imaju na nogama papke - a koliko vidim takav se interes nije nigdje pokazao jedinstvenim, jer je ljudima još uvijek bitno ko je čiji i u kojoj partiji i čiji je vitalni nacionalni interes ugrožen nego da li ovakvo političko (ne)uređenje može da posluži većini kao inicijalna kapisla u mijenjanju vlastitog stanja.

I ne treba zaboraviti činjenicu da su političke oligarhije razvile čitavu, jako ispletenu, mrežu svojih poslušnika i servilaca koji žive od njih i imaju natpolovičnu većinu. Udar na tu mafijašku hobotnicu značio bi i udar na sigurnost tih oligarhija i njihovih sluga. Te sluge uopće nemaju pojma šta je to građanstvo a kamoli osvješćeno građanstvo, jer su pokupljeni s raznih ćuka gdje nisu znali šta je socijalizacija, a kamoli građanska komunikacija, i kako onda očekivati da se divljaštvo preko noći pripitomi i usvoji građanske regule?! Teško. Zato u BiH još dugo neće biti masovnog bunta građanstva.

Mustafa Kapidžić, bh. izdavač i filmski radnik:

Postoji i treće rješenje koje ne želim ni ljutom neprijatelju! 

Ovaj naš narod bosanski je za mene poodavno fenomen. Obišao sam svijet uzduž i poprijeko i nigdje nisam doživio ovakav saburli mentalitet. Ali, još je veće čudo ponašanje ovdašnjih političara. Optuživali su kolege bivšeg režima za sve ovozemaljske nedaće, a, po mom mišljenju, ovi su prevršili svaku mjeru. U svemu!

Zato smatram da je izlaz iz ove situacije, to jest opšteg beznađa moguć samo na dva načina: da se politička elita „otrijezni“ i počne brigu briziti o već neizdrživim mukama „običnog“ čovjeka; drugo rješenje je: da NAROD primijeni iskustvo sjevernoafrikanaca ili, nama bližih, slovenački masovni gradjanski bunt.

Naravno, postoji i treće rješenje koje ne želim ni ljutom neprijatelju. Ipak, ko zna.

Asim Mujkić, profesor na FPN-u Univerziteta u Sarajevu:

Ne vidim smisao u izlasku na ulice da bi se jedna elita smijenila drugom!

Ne vidim nikakva smisla u izlasku naroda na ulice koji bi smijenio jednu elitu nekom drugom, a ne bi dirao postojeći sistem. Pa za to imamo izbore. U okviru postojećeg sistema koji utvrđuje etničke podjele takvi vidovi protesta su besmisleni i bivaju odmah etnički interpretirani.