Možda vam moje skorašnje iskustvo da odgovore na prethodna pitanja. Diplomirao sam na arhitektonsko-građevinskom fakultetu u Banjoj Luci prije dvije godine. Trenutno sam na master studiju na istom fakultetu. Uslovi studiranja i cijene školarina su druga priča i o tom drugom prilikom.

Elem, nakon diplomiranja čovjek se nada da će naći posao, odužiti se roditeljima na ogromnoj finansijskoj podršci i započeti samostalan život. Ali kako stvari stoje, sve to ostaje u nadi.

Traženje posla pretvorilo se u pravu borbu. Kucanja na vrata firmi, ostavljanja biografija, prijavljivanje na konkurse postali su svakodnevna rutina. Ne tražiš da te neko plaća za ležanje i uživanje već za rad za koji si se toliko godina školovao i uložio ogromnu sumu novca u svoje znanje.

Međutim, to je sve bilo bezuspješno. Sve do prije dva mjeseca. Izašao je konkurs za posao u kojem jedna „renomirana“ firma iz Trna, koja se bavi prodajom namještaja, rasvjete i sanitarija, traži diplomiranog inženjera arhitekture. Naravno, prijavim se kao i na svaki do sada. Prođem prvi eliminacioni krug i uđem u uži izbor. Mjesec dana nakon drugog kruga razgovora za posao dobijam poziv u kojem me obavještavaju da sam dobio posao, mjesec dana probnog rada i nakon toga stalno zaposlenje. Pomislim napokon stvari dolaze na svoje mjesto, moja upornost i znanje će se isplatiti. No međutim, ispostavilo sa da sam bio u potpunosti u krivu.

Dobio sam posao arhitekte koji je radio i onaj dio posla koji rade i oni sa osnovnom školom. Radio sam sve i svašta, od crtanja enterijera, raznošenja namještaja, postavljanja lustera (??!), prodaje namještaja do istovaranja i punjenja grejnih peći briketom.

Da li treba sve to diplomirani inženjer arhitekture koji je primljen na mjesto dizajnera enterijera i arhitekte da radi? Ne bi trebao, ali ipak mi je bilo važno to što sam imao posao i nisam imao pravo da se žalim.

Radio sam sve što se od mene zahtijevalo, a i ono što nije. Moram da napomenem da nisam imao uslove za rad na računarima, jer iste nisu ni imali pa sam morao svoj privatni laptop da nosim na posao. Ako nisam imao posla, sam sam ga pronalazio.

Nisam se bunio ni na koji zadatak, čak ni kada je bio u pitanju fizički rad za koji nisam zdravstveno sposoban jer imam urođenu devijaciju kičmeng stuba i ne smijem da radim teže fizičke poslove.

Ipak, ni to očigledno nije bilo dovoljno. Dobio sam otkaz. Naznake da nisu zadovoljni sa mojim radom nisam dobio, niko od nadležnih nije ni popričao sa mnom i rekao da ako ima nešto što im ne odgovara da popravim. U petak nakon radnog vremena jedan radnik iste te firme mi saopšti da sam otpušten i da im moje usluge nisu potrebne. Razlog otpuštanja, naravno, nisam dobio kao ni naknadu za moj rad. Da li se tako otpuštaju radnici? Naravno da ne.

Ali, tu nije kraj. Nakon otpuštanja potrudili su se da me ocrne pred ostalim radicima, da sebe podignu na viši nivo i a mene srozaju u očima mojih kolega. Laži koje su o meni se proširile po firmi su me dotukle, ostao sam u nevjerici.

Da li to možemo nazvati psihičkim zlostavljanjem? Ja mislim da možemo.

Isto tako saznajem i koji je pravi razlog bio mog zaposlenja i otpuštanja. Dotična firma pravi novi objekat i bio im je potreban neko ko će da im uradi dio enterijera, jer zašto bi oni plaćali nekoj firmi projekat enterijera po cijeni koje tržište nalaže, kada mogu da zaposle nekog ko će to za džabe da uradi.

U tom periodu su saznali da ću ubrzo i da diplomiram na master studijima i da će morati da me plaćaju za koji procenat više. Nakon završetka mog dijela projekta na enteriju, meni usljeđuje otkaz.

Isto tako saznao sam da je na moje radno mjesto došao neko sa srednjom školom koji će da radi sve što sam i ja radio osim dijela projektovanja. Zašto da plaćaju nekog sa master diplomom kada mogu nekog sa srednjom školom?

Ali zašto sam ja onda prvenstveno bio i primljen, možda zato da iskoriste moje znanje i nakon toga me se riješe na najgori mogući način?

Da li mi koji smo se toliko trudili tokom školovanja, ostavili ogromne sume novca državi za školarine, zaslužujemo ovakvo ponašanje? Da li i dalje vrijedi da se borimo za optanak u našoj državi? Da li i dalje treba da se nadamo da će ovdje biti bolje i da će naše znanje se isplatiti? Da li...???

Mislim da ne!!!

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)