Roditelji, Anita i Stjepan Bahun, ponosno su se nasmiješili i namignuli jedno drugome.

- Sjajno je to čuti, iako je biološki nemoguće. Naša tri sina, Fran, Filip i Jan, naši “indijanci”, kako ih u zafrkanciji zovemo, posvojeni su, nakon dugih, predugih godina čekanja. Prošle godine konačno su i formalno postali naša djeca i dobili naše prezime. Ovo će biti prvi Uskrs koji će obitelj Bahun dočekati cijela, potpuna, bez prikrivenog straha i strepnje - priča Anita Bahun (43), zaposlenica Mercatora iz Biljevca pokraj Ivanca.

Ona i suprug Stjepan, zaposlen u tvrtki Gumiimpex, 15-ak su godina pokušavali postati roditelji. Oženili su se, ali Anita nije mogla zatrudnjeti. Krenuli su na postupak medicinski pomognute oplodnje , no, nakon petog neuspješnog pokušaja, odlučili su pokušati ostvariti roditeljstvo posvojenjem . Tijekom 2004. godine obavili su potrebnu proceduru i krenuli u postupak, piše Jutarnji.hr.

273 odbijenice, 5 godina

- Napisali smo 175 molbi i svaki tjedan telefonirali u 6-7 centara, raspitujući se treba li neko dijete roditelje. U pet godina dobili smo 273 pisane odbijenice, telefonske ne brojim. U nekoliko navrata imali smo priliku posvojiti dijete s teškim oštećenjima. Nije nam bilo lako, ali bili smo iskreni prema sebi i priznali si da na to nismo spremni - iskrena je Anita Bahun.

Tijekom 2009. godine nadležni Centar za socijalnu skrb Ivanec - koji bračni par Bahun ne može dovoljno nahvaliti - predložio im je da se počnu baviti udomiteljstvom.

- Prepoznali su našu silnu želju da brinemo o nekom djetetu. Jasno su nam objasnili da su udomiteljstvo i posvojenje dvije potpuno različite stvari, da kod udomljenog djeteta moramo održavati veze s biološkim roditeljima i biti spremni da nikad neće biti naše i da svaki dan može otići. Unatoč tome, mi smo pristali. Htjeli smo da dijete bude u našoj obitelji i znali smo da će i udomljeno dijete zauvijek postati dio naše obitelji i da te veze nikad neće puknuti - pričaju supružnici Bahun.

Najljepše na svijetu

U lipnju 2009. godine dobili su udomiteljsku licencu, a ni mjesec dana kasnije primili iz Centra poziv koji im je zauvijek promijenio život.

- Gospođo Bahun, sjednite. Imamo tri dječaka za udomiteljstvo. Dječaci su još u rodilištu. Radi se o trojkama. Porazgovarajte s mužem pa nam javite - rekla je socijalna radnica.

- Može, može! Nemamo se kaj razgovarati, muž je tu kraj me. Može, kad da idemo po njih? - u potpunoj nevjerici, pod navalom adrenalina, odgovorila je Anita Bahun. Prisjeća se da još nije dobila ni pisano rješenje o udomiteljskoj licenci niti je imala išta spremno za tri novorođenčeta koji bi trebali stići.

- U petak u pola 12 dobili smo licencu i potvrdu da do 15 sati moramo stići u Zagreb u rodilište ako smo zainteresirani za udomiteljstvo. Moja mama i sestra otišle su na brzaka u dućan kupiti bodiće i čarapice, putem do Zagreba kupili smo bočice i adaptirano mlijeko i u 15 sati bili u rodilištu. Kad smo vidjeli dječake... Imali su 45 dana i bili su najljepše što smo Štefek i ja ikad vidjeli - prisjeća se Anita Bahun trenutka kad je vidjela svoje sinove Jana, Frana i Filipa. Biološka majka njihovih dječaka imala je težak život. Bolovala je od psihičke bolesti, a trudna je ostala s krajnje nasilnim i opasnim muškarcem. Praktički do poroda nije ni znala da je prirodno zatrudnjela s - trojkama. Rodila je dječake. Znala je da o njima ne može brinuti, odlučila je da im pruži bolju budućnost. Godinu dana kasnije je umrla.

- To je žena kojoj smo beskrajno zahvalni, žena koja je spojila našu obitelj. Dala nam je nešto na čemu joj nikad ne možemo dovoljno zahvaliti niti joj se odužiti - kaže Anita Bahun.

Stalno u pogonu

S nevjericom se prisjeća prvih dana nakon što su dječaci stigli kući. Bilo je to, kaže, kao na pokretnoj traci: nahrani, presvuci pelene, digni da se podrigne, pa drugoga, pa trećega i evo, prvi je već opet na redu.

- Nije bilo ni dana ni noći. Štefek i ja smo bili u pogonu bez prestanka, uz golemu pomoć bake, djeda i tete. Nekad bi usred te gungule zastali, pogledali se i pitali: je li ovo stvarno istina, da smo nakon skoro 15 godina pokušavanja, dobili djecu? Ništa nam nije bilo teško, vjerujte nam. Da ih je bilo petero, ne bi nam bilo teško - priča Bahun.

Međutim, kaže, bile su to i godine strepnje i straha. Fran, Filip i Jan bili su u svakom smislu njihova djeca, osim u pravnom. Nisu ih mogli posvojiti.

- Kod nas su došli iz rodilišta, ali trebalo je obaviti niz administrativnih stvari, provjeriti ima li u biološkoj obitelji nekoga tko bi brinuo o njima. Nisam o tome htjela misliti, ali stalno sam toga bila svjesna, činjenice da bi ih netko mogao uzeti. I znala sam da bih ja tada umrla od tuge. Kako bi bilo dečkima... - priča.

Krajem prošle godine, kad su dječaci već imali 3,5 godine, konačno su riješeni i papiri. Jan, Fran i Filip i formalno su postali sinovi obitelji Bahun.

- Sad smo mirni, ispunjeni - kažu supružnici Bahun.

Međutim, ne miruju. Odlučili su sada, kad su realizirali svoje roditeljstvo, a i dečki su izašli iz pelena, pomagati drugoj djeci i obiteljima kojima je pomoć potrebna. Njihova licenca udomitelja još je uvijek važeća te su odlučili u svoju kuću primiti još djece o kojoj biološki roditelji ne mogu adekvatno brinuti. Prije nekoliko tjedana stigla im je preslatka trogodišnjakinja Lana, a prošli tjedan i 6-godišnji Mario. Lanina je majka još tinejdžerica, bez podrške obitelji, a Marijeva majka žrtva je dugogodišnjeg obiteljskog nasilja.

- Djeca su preslatka, odmah su nam se podvukla pod kožu i odlično su se uklopila. Dečki su u početku bili ljubomorni, ali sad su se već navikli i svi zajedno su sretni. Neki dan je Jan pozdravio Marija sa “di si, brate moj”, a ja sam posebno sretna što nam je stigla Lana. Ona je prava mala ženica i stvarno mi je trebalo žensko pojačanje. Nas dvije smo sada ekipa u tom muškom svijetu - priča Anita Bahun, završavajući Laninu frizuru kako bi bila lijepa za fotografiranje.
Uskoro 4. rođendan

Ipak, fotografije s malom glumicom, kao ni one na kojima je Mario, ne možemo objaviti, jer nam za to treba dozvola njihovih zakonskih skrbnika. Iz istog smo im razloga izmijenili i imena. Majke oba djeteta redovito kontaktiraju s njima.

- Njih treba osnažiti, treba im pomoći, jer u ovom trenutku nemaju kapaciteta da brinu o djeci. Mame dođu vidjeti djecu i djeca im se vesele. Prošli je tjedan Mario slavio 6. rođendan, imali smo lijepu proslavu, pa smo se okupili svi zajedno - priča Anita Bahun.

U njihovoj kući, kaže, nema mjesta lažima. Njihova je obitelj netipična, ali roditelji smatraju da svako dijete treba znati istinu o sebi. Mario i Lana su kod njih na udomiteljstvu, imaju svoje majke koje o njima brinu na svoj način, ali ne smiju osjetiti u bilo čemu drugom razliku u odnosu na Frana, Filipa i Jana.

- Jedan dan je Mario pitao mojeg muža hoće li mu biti tata. Štefek se super snašao, nasmijao mu se i veselo rekao: “Naravno, ja sam u ovoj kući tata, svima kojima to treba”. Ima takvih momenata u kojima se čovjek odmah ne snađe, nakon kojih mu bude stvarno teško - priča mama Anita.

Njezini dečki, koji će tek proslaviti 4. rođendan, znaju da ih iz svoje “buše” nije rodila mama Anita.

- Objasnila sam im da je moja buša bila bolesna, pa nam ih je rodila jedna druga teta. Pošto je njihova biološka majka umrla, vodili smo ih na groblje i zapalili svijeću. Od biološkog djeda dobili smo njezine fotografije i neke osobne sitnice, koje ćemo pokazati dečkima kad za to dođe vrijeme. Želim da znaju da njoj dugujemo našu sreću - kaže Anita Bahun.

Trojke Fran, Filip i Jan i zakonski su odnedavno djeca Anite i Stjepana Bahuna, a trogodišnja Lana i šestogodišnji Mario udomljeni su u obitelji. Njihove fotografije ne smijemo objaviti jer nam za to treba dozvola njihovih zakonskih skrbnika. Iz istog razloga izmijenili smo im i imena. Majke oba djeteta redovito kontaktiraju s njima.

(DEPO/BLIN/em)