Piše: Faruk Šabanović, Deutsche Welle

Poslije reintegracije teritorija u BiH je oko 5.000 Srba iz Hadžića preselilo u Bratunac. Tek kada su u neobično velikom broju počeli umirati od raka, shvatili su da nešto nije u redu. Kako se niko nije bavio istraživanjima, Hadžićani su sami vodili evidenciju o smrtnosti među populacijom koja se doselila u Bratunac, u koju se ubraja i jedan broj onih koji su došli iz Zenice.

„Mislim da je blizu 800 ljudi ovdje umrlo od raka i to na osnovu naših evidencija koje smo dobijali od domova zdravlja, crkve i sveštenika, jer sveštenik u matični karton umrlih unosi od čega je ko umro“, kaže Vido Banduka, pomoćnik načelnika Opštine Bratunac i bivši stanovnik Hadžića.

„Podatak koji je na jednom saslušanju iznijela Slavica Jovanović, direktorka Doma zdravlja u Bratuncu, je da je otprilike oko četiri puta više oboljenja kod ljudi koji su došli iz Hadžića, nego kod onih iz Bratunca“, ističe Jelina Đurković, koja je 2005. godine predsjedavala Komisijom za istraživanje posljedica radijacije osiromašenog uranija.

Osiromašeni uranij kao suvenir

Stanovnici Hadžića, koji su doživjeli napade NATO-a na položaje Vojske Republike Srpske, nisu imali pojma sa kakvom se opasnošću susreću. Oni su čak municiju sa osiromašenim uranijem sakupljali i držali u kućama kao suvenire. „Znam da je i kod mene stajala u kancelariji kao suvenir. Svi su to sakupljali i ne znajući o čemu se radi i niko tada nije ni razmišljao o radijaciji“, prisjeća se Vido Banduka.

Stanovništvo je i tokom napada, kao i kasnije, bralo ljetinu, napasalo stoku i pilo vodu na području koje je gađano ovom municijom. Za opasnost, kojoj su bili izloženi, kaže Banduka, saznali su kasnije, a tada je bilo već kasno.

Koliko je opasan uticaj ovog teškog i radioaktivnog metala, čije dejstvo je tek 40 posto manje od uranijuma koji se koristi u nuklearnim elektranama, pojašnjava profesorica Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu Lamija Tanović.

„Ko dođe u kontakt sa dijelovima streljiva može se suočiti sa ozbiljnim posljedicama. Daleko je najteži oblik dejstva osiromašenog uranija na zdravlje kada se udišu fine uranove pare, koje se stručno nazivaju aerosol. To je fina uranova magla. Ona se razvija kada zrno pogodi cilj. Tada se razvija velika temperatura od 1.200 stepeni, a uran sagorijeva na 700 stepeni. Onda se stvara ogromna količina tih uranovih para, koje imaju jako sitne čestice i one se šire na širokom području i kontaminiraju ga. Kada se te čestice udahnu ili se kroz vodu i hranu unesu u organizam, to je jako opasno”, pojašnjava Dr. Lamija Tanović.

Poremećaji hromozoma

“Na teritoriji Bosne i Hercegovine je ispaljeno oko četiri i po tone municije sa osiromašenim urnijem, ali su i bojeve glave raketa također imale vrhove od osiromašenog uranija. Institut za genetički inžinjering iz Sarajeva je utvrdio da postoje poremećaji hromozoma. Dakle, bilo je rezultata istraživanja, kao i posljedica. Međutim, političari vam to neće priznati, jer su odštete za umrle vojnike, koji su bili ovdje tokom ratova na Balkanu, ogromne. I kada to dođe do politike, onda to ona minimizira i stopira”, ističe Jelina Đurković.

U Anketnom odboru za istraživanje posljedica prisustva osiromašenog uranija, formiranog 2000. godine, bio je i Vido Banduka. Njegov dojam je da se sve uradilo da se ta tema i problem ne tretiraju na pravi način.„Kada sam ja bio član Anketnog odbora, imao sam osjećaj da većina ljudi i stručnjaka radila protiv toga. Ustvari, sve se radilo da se dokaže da to nije tako i da nije opasno“, naglasio je Banduka.

Jelina Đurković je 2005. godine, tokom devet mjeseci, predsjedavala Komisijom za istraživanje posljedica radijacije osiromašenog uranija. U izvještaju koji je napravljen su iznesene posljedice i date upute šta se treba uraditi po ovom pitanju. Ona kaže da se taj izvještaj negdje zagubio i da se do njega danas ne može doći.

„Svi se žale kako ne mogu da dođu do izvještaja. Naš sekretar je taj izvještaj morao arhivirati. To znači da ga je neko sklonio, a čija je to bila sugestija i nalog, to ja ne znam“, rekla je u razgovoru za Deutsche Welle Jelina Đurković.

Zavod za javno zdravstvo FBiH je na teritoriji Hadžića ispitivao prisustvo osiromašenog uranija u podzemnim vodama, jer je faza poluraspada ovog teškog metala četiri i po miliona godina i on trajno predstavlja prijetnju po zdravlje stanovnika na tom području. „Posljednja ispitivanja su vođena 2010. i 2011. godine. Ona su pokazala da ne postoji prisustvo osiromašenog uranija u podzemnim vodama oko Tehničko-remontnog zavoda Hažići“, rekao je Alfred Vidić iz Instituta za zaštitu od jonizirajućeg zračenja pri Zavodu za javno zdravstvo FBiH.

Agonija se nastavlja

Danas u Bratuncu živi oko 2.000 prijeratnih stanovnika Hadžića. Ono što ih izdvaja od ostalih stanovnika ovog grada je činjenica da i danas, u znatno većem broju od lokalnog stanovništva, umiru od malignih oboljenja. „Odgovorno tvrdim da i danas od 100 stanovnika više od 50 posto njih umire od raka“, kaže Vido Banduka.

Stanovnici Hadžića, kako oni u Bratuncu, tako i oni u Hadžićima, još uvijek žive u strahu od posljedica po sopstveno zdravlje. Agonija s kojom su suočeni se nastavlja, jer, kako ističu, država ništa ne poduzima po ovom pitanju. “Radi se o tome da je potrebno napraviti veoma ozbiljna istraživanja za koja, bojim se, stanje istraživačkog sektora kod nas gotovo da i nije u stanju da takvo šta organizuje”, zaključuje profesorica Lamija Tanović.

(DEPO/BLIN)