Shanti Devi

Godine 1930., u dobi od samo četiri godine, Shanti Devi iz Delhija rekla je roditeljima da je nekoć živjela u gradu Muttri (danas poznat kao Mathura), da je bila majka troje djece koja je umrla pri porodu i da je njezino ime bilo Ludgi. Zbog toga što je neprestano 'drvila' po toj priči, njezini su je roditelji odlučili i istražiti. I zaista, ispostavilo se da postoji Muttra i da je u njemu živjela žena po imenu Ludgi, koja je umrla pri porodu. Tamo su doveli i Shanti, koja je odmah počela pričati tamošnjim dijalektom i prepoznala je svog supruga i djecu iz prethodnog života. Čak je dala 24 precizne izjave koje potvrđuju činjenice iz života preminule Ludgi.

Argentinski gnom

Godine 2008. Argentinac Jose Alvarez snimio je gnoma kojeg je 'uhvatio' kamerom dok je ovo mitsko čudovište, veličine vrtnog patuljka, šetalo oko kuće u General Guemesu u argentinskoj provinciji Salta. 'To je bilo jednog jutra, mobitelom sam snimao svoje društvo kako zbija šale. Odjednom smo čuli nekakav zvuk, čudan zvuk, kao da netko baca kamenje. Pogledali smo prema izvoru tog zvuka i vidjeli da se trava pomiče. Isprva smo mislili da je neki pas, ali jako smo se prepali kad smo ugledali biće u obliku gnoma', ispričao je Jose, a njegovu priču potvrđuju i drugi mještani koji su navodno također vidjeli to biće u nekoliko navrata.

Duh Freddyja Jacksona

Ovu zastrašujuću fotografiju snimljenu 1919. godine i prvi put objavljenu 1975. godine snimio je Sir Victor Goddard, umirovljeni časnik britanskih kraljevskih zračnih snaga. Na fotografiji pozira Goddardova eskadra, koja je služila u Prvom svjetskom ratu u vojnoj zračnoj bazi HMS Daedalus. Na fotografiji se, osim pilota, pojavljuje i jedno lice 'viška', a riječ je o mehaničaru koji je dva dana ranije poginuo u avionskoj nesreći, a pogreb je održan na dan nastanka ove fotografije. Smatra se da je Jackson, nesvjestan svoje smrti, odlučio pozirati na ovoj grupnoj fotografiji.

Most Overtoun

Most Overtoun sagrađen je 1859. godine blizu Miltona, u škotskoj regiji Dumbarton, a postao je poznat po cijelom nizu neobjašnjivih događaja. Prvi su zabilježeni pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je primijećeno da psi, obično oni s dugom njuškom, iznenada i neočekivano skaču s mosta u smrt. U nekim slučajevima psi bi preživjeli ovaj 16 metara dug pad, oporavili se, pa ponovno pokušali isto. Uočeno je da su svi psi skočili s iste strane i s istog mjesta, što cijelu stvar čini još tajanstvenijom.

Neki vjeruju da je ovaj most uklet. Godine 1994. muškarac je svoje dijete bacio s mosta tvrdeći da je ono antikrist. Kasnije se isti taj muškarac pokušao ubiti skokom s tog mosta. Neki vjeruju i da je most Overtoun 'tanko mjesto' na kojem se susreću svijet živih i svijet umrlih, a ponekad i preklapaju.

James Worson

Dana 3. septembra 1873. godine James Worson prihvatio je izazov da u rekordnom roku pretrči 32 kilometra dugu dionicu između Leamingtona i gradića Coventryja. James je trenirao već neko vrijeme, pa je pozvan da predstavi svoje vještine, na što je i pristao dok su ga u kočiji pratila dvojica prijatelja, Barham Wise i Hammerson Burns, s tim da je potonji cijelu stvar bilježio kamerom. Worson im je u svakom trenutku bio u vidokrugu i često bi se tijekom trčanja okrenuo prema svojim prijateljima da s njima razmijeni pokoju šaljivu dosjetku. Na pola puta Worson je odjednom zapeo i pao naprijed, smogavši snage za samo jedan kratak, ali upečatljiv vrisak. 'To je bio najgori mrtvački zvuk koji smo čuli', kazao je Wise prepričavajući ovaj događaj.

Worson pri padu nije dotaknuo tlo, nego je potpuno nestao u zraku nakon prodornog vriska i prije nego je uspio dodirnuti tlo. Cesta po kojoj je trčao potvrđuje priču: Wise je uslikao cestu na kojoj se jasno vide Wordonove stope prema kojima bi i osoba neupućena u cijelu priču zaključila da je trkač zapeo za nešto i potom nestao. Organizirana je i potraga u kojoj je lokalno stanovništvo pretražilo cijelo područje u potrazi za Jamesom, a u potrazi su korišteni i psi koji su čudno reagirali na mjestu na kojem je Worson nestao. Nikad više nije viđen.

Đavolji otisci

U noći s 8. na 9. februara 1855. godine, kao i naredne dvije ili tri noći, nakon što je napadao snijeg, uočene su stope koje su izgledale kao otisci kopita širine od 3,80 do 6,35 centimetara, udaljene međusobno 20 centimetara, koje su se nastavljale preko pašnjaka u ukupnoj dužini od 160 kilometara. Iako su na nekim dijelovima stope naglo promijenile smjer, većinu su puta ipak bile ujednačene i kontinuirane. Ono što je još zanimljivije u cijeloj priči je da, sudeći prema stopama, 'šetaču' problem nisu predstavljale kuće, rijeke, bale sijena i ostale prepreke, koje je samo prehodao, o čemu svjedoče iste te stope pronađene na snježnim krovovima kuća, štala i visokim zidovima koji su mu stajali na putu. Također, stope su vodile do, kroz i iz odvodnih cijevi promjera samo deset centimetara! Upravo u to vrijeme pojavili su se i navodi o 'biću nalik na đavla' koje je viđeno u okrugu Devon. Organizirana je i potraga za 'šetačem', u sklopu koje je pretraženo cijelo područje, no nije pronađen. Zanimljivo je i da su 12. ožujka 2009. godine duž Devona osvanule stope u obliku potkove, poput onih iz 1855. godine.

Felicia Felix-Mentor

Felicia Felix-Mentor umrla je 1907. godine u dobi od 29 godina nakon iznenadne bolesti, one za koju Haićani vjeruju da osobu pretvara u zombija. Godine 1936. pronađena je žena koja je 'bauljala' ulicama sve dok nije našla put do farme za koju je tvrdila da je pripadala njezinom ocu. Vlasnici farme ženu su prepoznali kao Feliciju Felix-Mentor, za koju su gotovo dvadeset godina bili uvjereni da je mrtva, a da je to zaista ona potvrdio je i njezin suprug. Zbog lošeg zdravstvenog stanja, smještena je u bolnicu, a liječnici koji su se bavili ovim slučajem njezino su ponašanje opisali ovako:

'Njezini povremeni ispadi smijeha bili su lišeni emocija, a vrlo je često govorila o sebi u prvom ili trećem licu. Izgubila je osjećaj za vrijeme i bila je prilično ravnodušna prema svijetu oko sebe.'

Chupas

Chupas su misteriozni objekti, nepoznati leteći objekti, navodno viđeni po noći iznad istočnih šuma (uglavnom) Brazila. Opisuje ih se kao manje objekte metalik boje koji lebde iznad šume i proizvode zvuk sličan onom koji stvaraju hladnjaci. S obzirom da je većina stanovništva koja živi u tom predjelu siromašna, noću izlaze kako bi u šumi hvatali životinje (poput jelena), a kako bi im ovo pošlo za rukom, penju se na stabla i strpljivo čekaju plijen. Tada se često susreću s chupasima, koji, navodno, emitiraju bliješteće bijelo svjetlo. Svjedoci kažu da su ove letjelice smrtno opasne. U nekim slučajevima ljudi su tvrdili da su ih letjelice progonile, a sam susret s njima izaziva višednevnu bol. Smatra se i da je nekoliko ljudi umrlo nakon što su bili na udaru zraka koje su bile usmjerene iz letjelice, ali i da su neki lovci bezuspješno pokušali pucati na letjelicu.

SS Ourang Medan

U februaru 1948. godine odaslan je SOS poziv koji je primilo nekoliko brodova u blizini Indonezije, a koji je došao s nizozemskog teretnjaka SS Ourang Medan. Poruka od koje su se mnogi ježili glasila je: 'Svi časnici, uključujući i kapetana, mrtvi su. Moguće je da je cijela posada mrtva.' Nakon ove poruke uslijedilo je neuhvatljiv Morseov kod, a potom i posljednja jeziva poruka: 'Umirem!' Kad je do teretnjaka stigao prvi spasilački brod, s Ourang Medana nitko se nije javljao. Ono što je spasilačka ekipa zatekla pri ukrcaju na brod bilo je jezivo.

Svi časnici i posada broda bili su mrtvi, oči su im bile otvorene, lica okrenuta prema suncu, ruke raširene, a na licima izraz užasa. Na tijelima su bile vidljive ozljede. Kad je spasilačka ekipa došla u strojarnicu, osjetila je jezu iako je temperatura bila 43 stupnja. Odlučili su odvući brod do prve luke, no prije nego što su uspjeli izvesti tu akciju, na brodu je izbio požar. Spasilačka ekipa jedva je uspjela pobjeći s broda i prerezati užad kojom su brodovi bili povezani prije nego je Ourang Medan eksplodirao i potonuo. Točna sudbina posade broda, kao i uzroci njihove smrti ostali su nepoznati.

Gef

U septembru 1931. godine obitelj Irving, supružnici James i Margaret te njihova 13-godišnja kćerkica Voirrey, tvrdila je da čuje neprestano grebanje i čudne zvukove iza drvenih zidova svoje kuće. Isprva su mislili da je riječ o štakorima, ali tada je nepoznato biće počelo proizvoditi različite zvukove: ponekad je pljuckalo poput tvora, nekad je režalo poput psa, a nekad se glasalo kao dijete. Biće je ubrzo počelo govoriti i predstavilo se kao mungos Gef. Gef je tvrdio da je rođen u indijskom Delhiju 1852. godine i, sudeći prema Voirrey, koja je jedina osoba koja je ovo biće vidjela, bio velik je kao štakor, sa žućkastim krznom i velikim, gustim repom (indijski je mungos mnogo manji od štakora i nema gust rep).

Gef je u nekoliko navrata tvrdio da je 'jako, jako pametan mungos', 'prozaičan duh' i 'duh u obliku lasice'. Jednom je kazao: 'Ja sam čudovište. Imam ruke i imam noge, a da me vidite, onesvijestili biste se, bili biste prestravljeni, mumificirani, pretvorili biste se u kamen ili stup soli.' Voirrey Irving, koja je uzela Gefa pod svoje krilo, umrla je 2005. godine. U intervjuu objavljenom pred kraj života i dalje je tvrdila da Gef nije njezina izmišljotina.

(Net.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)