Piše: Ozren Kebo, Gracija

Dok su muškarci glupi, to se nekako i da podnijeti. A kad su glupi i nasilni, e ta kombinacija postaje nesnosna. A pošto glupost često ide pod ruku s nasiljem, nije čudo što silovanje ni danas, kad smo duboko u 21. vijeku, nije apsolvirana tema. Nego se oko njega i dalje lome koplja, iznose se argumenti i protivargumenti od kojih se razumnom ljudskom biću doslovno povraća.

Svi već znaju sve o tom slučaju. Nesretna 23-godišnja Indijka s mladićem je bila u kinu i na povratku kući ušla u zlokobni autobus u kojem je bilo šest pripitih muškaraca. Vozač, njegov pomoćnik i još četvorica saučesnika prvo su provocirali djevojku, prigovarajući joj što u pozne noćne sate izlazi sama s mladićem. Kada je on pokušao da je zaštiti, udarili su ga čeličnom šipkom po glavi, usljed čega se onesvijestio. Slijedi sat vremena užasa: djevojku su tukli i divljački silovali, nakon čega su žrtve izbacili ispod nekakvog podvožnjaka. Mladić je preživio, a djevojka je nakon petnaest dana bolničke agonije podlegla. Slučaj je digao Indiju na noge i otvorio bolnu temu ove zemlje: sustavno nasilje kojem su izložene Indijke i podređeni položaj u kojem žive, rade i trpe mušku dominaciju u svim aspektima života.

Da, neko će se vjerovatno pobuniti što magazin ovakvog profila otvaramo ovom mučnom temom, ali ponekad se i to mora. Silovanje ni ovdje nije apsolviran delikt. I kod nas, u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, ono često znači sramotu za žrtvu, i ovdje se dešava da ga žene ne smiju prijaviti. Jedan od razloga je i ponižavajući tretman na sudu, gdje im se može desiti da budu silovane po drugi put, mentalno i verbalno, što uvećava bol i poniženje.

Koliko savremeno društvo podliježe predrasudama pokazuje i prvobitna solidarnost medija, koji nisu htjeli objaviti ime silovane djevojke. Protiv te prakse pobunio se njen otac, objelodanivši da se žrtva zove Jyoti Singh Pandey: “Moja kći nije učinila ništa loše, umrla je braneći se. Ponosan sam na nju. Objava njezinog imena dat će hrabrosti žrtvama koje su preživjele takve napade.”

Silovanja su u toj zemlji česta i uglavnom nesakcionirana praksa. Tokom prosvjeda koji su uslijedili pojavio se i transparent na kojem je pisalo: “Majke i očevi, ne govorite kćerkama da ne izlaze na ulice, već odgojite sinove da poštuju žene.” Ova poražavajuća i u suštini crnohumorna poruka slijedi nakaradne pojave iz stvarnog života. Kad dođe do silovanja, žrtva mora dokazati ne samo da je silovana, nego i da nije kriva, da nije izazivala, davala ohrabrujuće signale... Kod policajaca koji prvi stupe u kontakt sa žrtvama česte su predrasude i visok stupanj nepovjerenja prema onom prvom iskazu, koliko god taj iskaz bio dramatičan i uvjerljiv. Šta sve neće smisliti muški um, i uopće svaki onaj um koji nastoji relativizirati ovakav zločin, vidjelo se iz komentara izvjesnog Asarama Bapua, jogija i gurua koji tvrdi da je Jyoti Singh Pandey za silovanje “kriva makar koliko i njeni silovatelji”. Dobri i pošteni Bapua tvrdi da je ona pogriješila jer je osjećala neprijateljstvo prema napadačima, a trebala im je odašiljati “energiju prijateljstva, morala je prihvatiti ime Božije, ili izreći mantru koja bi joj ukazala na rješenje”. Strašno...

Silovanje se u mnogim sredinama smatra običajnim pravom, pravom muškarca da posjeduje ženu protiv njene volje, ponegdje čak i zasluženom kaznom za urođene ženske grijehe i nedostatke. Postoji uvjerenje da u braku ne može doći do silovanja, jer muž na taj način, dakle nasilnim putem, samo uzima ono što mu zakonski pripada. Silovanje, osim što je zločin, zapravo i počinje na toj sumanutoj ideji da jedno ljudsko biće ima pravo da ima vlast nad drugim.

Dan uoči nastanka ovog teksta stiže nova vijest: uprkos žestokim protestima koji su potresli Indiju, na sjeveru zemlje desilo se slično silovanje. Ponovo šest osoba i ponovo autobus. Dvadesetdevetogodišnja žena prijavila je da joj vozač i njegov pomoćnik nisu htjeli otvoriti vrata kada su stigli do njenog sela, nego su je odveli u neku kuću, gdje im se pridružuju još četiri nasilnika i gdje počinje cjelonoćna tortura. Ujutro su je pustili, a ona je slučaj prijavila policiji.

Ako su već različite ljudske zajednice širom planete konzervativne i blagonaklone prema silovanju, te popustljive prema silovateljima, tehnologija – eto da i nju jednom na ovom mjestu pohvalimo – ipak nije. Lako ih otkriva i sužava im polje djelovanja. Danas se DNK analizom relativno lako mogu otkriti tragovi počinitelja i ti dokazi preuzimaju primat nad strategijama odbrane i esnafskim umijećima advokata.

Problem ratnog silovanja ovdje je tema o kojoj se sve rjeđe govori i koja je bila izložena najrazličitijim političkim manipulacijama. Jedino što će od svega ostati su iskazi žrtava, potresna svjedočanstva o vremenu u kojem je muški faktor mislio da mu pripada cijeli svijet i da će to tako ostati dovijeka.

Šta je najbolja strategija protiv silovanja? Duboko i apriorno razumijevanje za žrtvu, na individualnom planu, potpuna podrška na društvenom, odgovornost političkih faktora, ali prije svega – osviještena i senzibilizirana javnost, koja o problemu govori otvoreno, koja ne kalkulira s relativizacijama i koja problem ne gura pod tepih nego ga nastoji riješiti. Samo u takvoj sredini silovanje neće biti sramota za žrtvu, nego za silovatelja.