Mama, hoćeš li već jednom?! Zaboga, već si pola sata unutra. Sila mi je. Moram na zahod - mrzovoljno sam povikala zabubnjavši šakama po vratima kupaonice.

- Ne brini, dušo, odmah ću. Samo da još isperem ovu hranjivu masku s lica - baš kao i milion puta do tada uslijedio je mamin odgovor iza zatvorenih vrata. Da mi nije bila tolika sila, zacijelo bih prasnula u histeričan smijeh. Ovako mi nije preostalo ništa drugo nego stisnuti zube, izaći na hodnik i pozvoniti na vrata našoj prvoj susjedi.

- Oprostite, gospođo Tonka, ali htjela bih vas nešto zamoliti. Naime, žurim se u školu, a mama nikako da izađe iz kupaonice. Smijem li se na trenutak poslužiti vašom? - upitala sam.

- Naravno, dušo, samo izvoli - odgovorila je s osmijehom propuštajući me u stan.

Nešto kasnije, kad sam izišla iz kupaonice, njezinim se stanom širio predivan miris vanilije.

- Mmmm, ovdje nešto predivno miriše. Puno vam hvala na usluzi i do viđenja - zahvalila sam gospođi Tonki i okrenula se kako bih se vratila u stan.

- Hej, Tina, kamo ti se toliko žuri? Upravo pečem vafle. Nadala sam se da ćeš ostati na doručku.

- Mislim, voliš vafle, zar ne? - upitala je opazivši moju zbunjenost.

- Da volim? Obožavam! - izletjelo mi je dok mi se u ustima nakupljala slina. Otkad je tata otišao na poslovni put, mama je kuhala još rjeđe nego inače. Uglavnom bi to bila neka juha ili varivo od povrća, čega mi je već bilo preko glave. Kako se činilo, mama je iznova bila na jednoj od svojih brojnih besmislenih dijeta i, što je najgore, uporno je i mene pokušavala navesti na nju. Izuzmem li određene vrste voća i povrća, odnosno zdrave hrane kako ju je mama nazivala i kojom nas je obje redovito šopala, nisam se mogla ni sjetiti kada sam posljednji put pojela nešto konkretno.

- No, što još čekaš? Nemoj se sramiti. Slobodno sjedni za stol. Sigurna sam da tvoja mama radi izvrsne kolače, ali vjerojatno ne baš ovakve i - našalila se namignuvši mi.

Ta bi prije umrla nego probala kolač. Jednostavno su previše kalorični za njezino veličanstvo, sarkastično sam pomislila čvrsto zagrizavši usnu kako to ne bih izrekla naglas.

- Kakve više voliš? One s džemom, posute šećerom ili možda radije s čokoladnim namazom? U ostavi imam punu staklenku domaćeg džema od jagoda. Odmah ću ga donijeti - brbljala je prinoseći stolu pun tanjur svježe pečenih, mirisnih vafla.

- Ne morate se truditi. I ovakvi će biti u redu - iskreno sam rekla pohlepno posegnuvši za jednim.

Desetak minuta kasnije tanjur ispred mene bio je prazan. Premda sam zbog svoje pohlepe osjećala izvjestan sram, činilo se da je moja susjeda Tonka bila prilično zadovoljna ovakvom prešutno izrečenom pohvalom na njen kulinarski račun.

- Drago mi je što ti se svidjelo. Doručak je ipak najvažniji dnevni obrok, a ti si sada u razvoju i moraš jesti. Usput, poželiš li ikad ponovno kušati moje vafle, slobodno svrati - neopterećeno je brbljala pijući već drugu šalicu kave za redom.

- Hvala vam, gospođo Tonka. A sada bih uistinu trebala krenuti, inače ću zakasniti u školu - ljubazno sam joj zahvalila, osjećajući popriličnu težinu u trbuhu.

Ovo mi uistinu nije trebalo. Ne samo da sam previše pojela, već ću, čim dođem doma, morati slušati i mamine prodike zbog svoje ionako već nesnosne težine, pomislila sam požurivši u stan.

- Pa dobro, gdje si ti dosad? Skuhala sam ti jaje i iscijedila svježi sok od grejpa. Ne možeš bez doručka u školu - čim sam ušla u hodnik, mama mi se s uvijačima u kosi ispriječila na putu, čime je moja najgora noćna mora bila ostvarena.

- Nisam gladna. Već sam doručkovala - promrmljala sam spuštena pogleda.

- Ah, da? A gdje to, i što, molit ću lijepo? - sumnjičavo je upitala fiksirajući me pogledom. Istog trenutka osjetila sam kako mi lice oblijeva rumenilo. Ipak, ovaj se put nešto u meni prelomilo i odlučila sam joj sve sasuti u lice.

- Budući da od tebe nisam mogla doći na red u kupaonici, otišla sam k susjedi koja mi je pritom ispekla vafle? Prvi put u ne znam koliko vremena najela sam se do mile volje. Jesi li sada zadovoljna?! - nervozno sam upitala.

- Molim? Jela si to smeće? Znaš li ti uopće koliko kalorija ima u samo jednom vaflu? - u nevjerici je raširila svoje pomno našminkane oči. - To mi je hvala nakon svega što činim za tebe?! Mislim, Tina, ja tebe stvarno ne razumijem. Misliš li da ćeš s tom težinom ikad uspjeti u manekenskom poslu, tada se varaš. Pogledaj mene. I s trideset pet na vratu imam istu težinu kao kad sam bila tinejdžerica. Misliš li da mi je samo tako pala s neba. A ne, draga moja, disciplina, samo je ona važna - planula je, a obrazi su joj se zažarili od ljutnje.

- Kakvom manekenskom poslu? Misliš na onu besmislenu audiciju na koju si me prijavila bez mog znanja? Čini se da si zaboravila da ja ne želim biti model, nego odvjetnica. Samo da znaš, ne namjeravam ići na tu glupu audiciju! - sada sam već vikala, a na oči su mi navrle suze.

- Dobro me slušaj, mlada damo. Da ti nije palo na pamet osramotiti me pred ljudima koji su mi izašli ususret da bi se tvoja malenkost za dva mjeseca uopće mogla pojaviti tamo. Otići ćeš na tu audiciju ili ćeš imati posla sa mnom! Jesmo li se razumjele? - prijeteće mi se unijela u lice.

- Vidim da tebi to nije jasno, ali uložila sam previše truda da bih tek tako odustala od tvoje karijere modela. Radije bih umrla, vjeruj mi. Usput, školska užina ti je u hladnjaku: jabuka i jogurt. Nadam se da shvaćaš kako je sve što činim samo za tvoje dobro - dovršila je ošinuvši me pogledom i visoko uzdignute glave, dostojanstveno poput kraljice, odšetala u dnevnu sobu.

Toga dana u školi ni uz najbolju volju nisam se uspijevala koncentrirati na nastavu. Razgovor s mamom neprekidno mi se motao po glavi i tjerao me da se osjećam gore no ikad. Premda je mama oduvijek bila priča za sebe, u posljednje vrijeme ponašala se kao da je potpuno sišla s uma. Morala sam pokorno slušati njezina iscrpna predavanja o pravilnoj njezi lica i tijela, redovitoj tjelovježbi i, na kraju, zdravoj, prije svega, niskokaloričnoj prehrani.

Premda nisam bila debela, mama se oduvijek svim silama trudila uvjeriti me u suprotno. Dok sam bila mlađa, to sam joj još nekako i mogla tolerirati, ali ne i u ovim tinejdžerskim godinama u kojima mi ionako smeta svaka sitnica.

Kad bolje promislim, napokon mi je jasno da koliko god bih to željela, nipošto nemam normalan život. Mama, odnosno Žana, kako je često željela da je zovem, već mjesecima je kontrolirala svaki moj zalogaj. Bila je opsjednuta izgledom, mojim, ali i vlastitim, pritom najviše strahujući od debljine.

- Tina, nisi li pojela već dovoljno za danas? Trebala si pojesti manje kako bi se sačuvala za desert - upozorila me mama za jednog od malobrojnih obiteljskih ručkova kada sam kao vječno gladna četrnaestogodišnjakinja u razvoju posegnula za još jednim purećim odreskom.

- Znam da sada još ne brineš o tome, ali uvjeravam te da o težini treba voditi računa već od najranije mladosti. Znaš, dovoljno je da se samo malo zaboraviš i već uskoro ćeš uokolo hodati napuhnuta poput balona - prosiktala je.

- Žana, što to govoriš? Daj, pusti malu na miru. Tina je još samo dijete - umiješao se tata. Dok sam usta punih neprožvakane hrane zbunjeno pokušavala shvatiti koga bih od njih dvoje trebala poslušati, tata mi se ohrabrujuće nasmiješio preko stola.

- Samo ti jedi, dušice, kako bi narasla velika i snažna. Ne slušaj mamu. Znaš nju. Uvijek nešto prigovara.

- A je li? Baš me zanima bi li razmišljao jednako da ti je ženica kojim slučajem dvadesetak kilograma teža od prosjeka, kao što je to slučaj s tvojom ljubljenom sekicom - podbola ga je mama. - Možete vi pričati što god hoćete, ali Bog mi je svjedok da Tini želim samo najbolje - odbrusila mu je, na što je tata, očito nanjušivši svađu, spustio glavu i šutke nastavio jesti.

Nikad neću zaboraviti poniženje koje sam osjetila kad je nešto kasnije došlo vrijeme za desert. Mama je otišla u kuhinju i za nekoliko trenutaka vratila se s pladnjem punim mojih omiljenih čokoladnih kocki.

- Mmmm, izgledaju stvarno ukusno. Hvala ti, mama - oduševljeno sam rekla, uvjerena da me njima željela iznenaditi i brzo posegnula za jednom.

- Nema na čemu, mlada damo. Bojim se da ih ionako nisam ispekla zbog tebe - odbrusila mi je izmaknuvši pladanj. - Želiš li uistinu nakon svega što si pojela još i desert, u hladnjaku imaš malo grožđa - dodala je odgrizavši komadić kolača.

Trebalo mi je nekoliko trenutaka da probavim tu informaciju. Shvativši da se ne šali, osjetila sam takvo poniženje kao još nikad u životu. Kako li sam samo u tom trenutku mrzila mamu! Nijemim, suznim pogledom uzalud sam preklinjala oca za pomoć, ali on je bio toliko zadubljen u novine pred sobom da očito nije ni shvatio što se događa. Na žalost, bio je to tek početak maminog bizarnog ponašanja.

Nastavak je uslijedio i prije nego što sam se tome nadala.

Tog ponedjeljka tata je ponovno otišao na poslovni put u inozemstvo. Dok sam se spremala za školu, mama je kao i obično okupirala kupaonicu. Kada je nakon mog dužeg preklinjanja da se požuri napokon izišla, na licu je imala jednu od onih svojih čudnih zelenih maski za pomlađivanje lica.

- Bože, zašto mi to uvijek moraš raditi baš kad se spremam za školu - progunđala sam dok je zaogrnuta debelim frotirskim ručnikom mirno prolazila pokraj mene.

- Daj, Tina, prestani dramatizirati. Za razliku od nekih, samo pazim na svoj izgled - sarkastično je odbrusila odmjerivši me od glave do pete.

Nisam morala biti previše pametna da bih shvatila kako se njena primjedba odnosi upravo na mene. Zašto je takva prema meni? Što sam joj učinila da me toliko mrzi, pitala sam se jedva susprežući suze. Svjesno ili ne, mama me silno povrijedila i odjednom sam osjetila potrebu vratiti joj milo za drago.

- Kako god, samo znam da nešto tako odvratno ni mrtva ne bih stavila na svoje lice - bubnula sam prvo što mi je palo na pamet ne želeći joj ostati dužna.

- Dušice draga, krajnje je vrijeme da se počneš ponašati poput normalne, odrasle osobe - prezrivo je zaključila. - Usput, čini li se to meni ili si se ti doista udebljala u posljednje vrijeme? - upitala je fiksirajući me pogledom.

- Mama, molim te - nemoćno sam uzdahnula. - S obzirom na to koliko često kuhaš, sve da to i želim, sumnjam da bi mi pošlo za rukom - izletjelo mi je.

- Ha, ha, znam ja da bi ti puno radije svakodnevno mlatila po pizzi i hamburgerima, ali na tvoju veliku žalost, ništa od toga. Mlada damo, dok sam ja u ovoj kući, vodit će se računa o prehrani. Od danas smo obje na dijeti. Samo voće i povrće, u protivnom sumnjam da ćeš stati u haljinu koju sam ti namijenila za Stelinu svadbu sljedećeg mjeseca. Želim da znaš da imam velike planove s tobom - pojasnila je dok sam zaprepašteno zurila u nju.

Mamine riječi toliko su me razljutile da nekoliko trenutaka nisam mogla prozboriti ni riječi. Ne samo da je odlučivala o tome što, kada i koliko ću jesti, već je, kako se činilo, od sada namjeravala odlučivati i o ostalim aspektima mog života.

- Ti, ti si stvarno bolesna - šokirano sam uspjela procijediti, na što se mama glasno nasmijala.

- Ne bih rekla, zlato. Zapravo, prije bih rekla da ćeš mi jednoga dana zahvaljivati na ovome što činim za tebe. Dakle, od danas zaboravi pizzu, sendviče i slatkiše. Strogo ćeš se pridržavati mog režima prehrane i rezultati neće izostati. I da ti nije palo na pamet varati dok si u školi - priprijetila mi je prstom. - Znaš, uvijek mogu nazvati neku od tvojih prijateljica i provjeriti jesi li pojela užinu koju sam ti spremila umjesto džeparca. A sad me ispričaj. Idem u kuhinju popiti svoje vitamine.

U krajnjoj nevjerici nekoliko sam puta odmahnula glavom, no činilo se da to mami uopće ne smeta jer joj je na licu i dalje titrao osmijeh. Dok se udaljavala, osjetila sam da se gušim. Ne, ovo se ne događa. Mama je stvarno poludjela, razmišljala sam uzimajući školski ruksak. Odjednom sam samo željela što prije izići iz stana u kojem me sve gušilo. Luđačkom brzinom sjurila sam se stubama na svjež zrak, što dalje od mame i njene “zdrave hrane”.

- Što je, Tina? Nekako si mi tužna danas? Imaš li kakvih problema? - upitala me moja najbolja prijateljica Magdalena dok sam za vrijeme velikog odmora zamišljeno grickala svoju kiselu, zelenu jabuku koja mi na prazan želudac uopće nije išla u tek.

- Ne, zašto pitaš? - uznemireno sam upitala.

- Oprosti, ali nekako mi se ne čini da si baš najbolje u posljednje vrijeme. Mršava si i blijeda. Stalno jedeš te jabuke. Mislim, znam da su zdrave, ali ne možeš živjeti samo od njih - zabrinuto je rekla.

- Ne brini, samo bih željela malo popraviti liniju. Znaš, mama me prijavila na nekakvu audiciju za fotomodele i ne bih je željela razočarati - priznala sam.

- Jasno mi je, no nije li takva prehrana ipak malo predrastična za tebe. Kladim se da tvoja majka nema pojma o tome da se izgladnjuješ. Pogledaj se, mršava si poput štapića. Razmisli malo, Tina, moraš jesti, inače ćeš se razboljeti, a time nikome nećeš učiniti uslugu - nastavila je.

Draga moja, kada bi ti samo znala što moja mama misli o svemu tome, pomislila sam prasnuvši u histeričan smijeh.

- Što, tebi je smiješno što brinem za tebe? - pomalo uvrijeđeno upitala je Magdalena dok su mi ramena podrhtavala od smijeha.

- Ne, oprosti, samo… - odmahnula sam rukom. - Ionako to ne bi shvatila.

Premda sam joj prvi put otkad se poznajemo poželjela reći istinu kako je upravo mama ta koja inzistira na ovakvoj mojoj prehrani, uspjela sam se suzdržati na vrijeme.

- U redu, ali poželiš li razgovarati, želim da znaš da mi možeš vjerovati - ozbiljno je rekla.

Idući dani bili su pravo mučenje za mene ili, bolje rečeno, za moj želudac koji je zahvaljujući mami svakodnevno bio više prazan negoli pun. Doručak koji bi svakoga jutra stavljala pred mene još se nekako i mogao nazvati obrokom, ali ono što bi me dočekivalo na stolu poslije škole jedva da bi dostajalo i ptičici. Obrok koji je mama nazivala ručkom sastojao se od nekoliko artičoka kuhanih na pari, dok bi mi umjesto večere uglavnom servirala grubo iskomadano, nezačinjeno povrće koje je nazivala salatom. Gadilo mi se sve to. Željela sam jesti normalnu hranu, sve ono što jedu moji vršnjaci. Dok bih bezvoljno prebirala po tanjuru, mama bi poput lešinara stajala pokraj mene kako bi bila sigurna da neću pojesti ništa sa strane.

- Smijem li barem uzeti malo kruha uz salatu? - odvažila sam se upitati jednom prilikom.

- Mooolim? Jesi li ti poludjela? Što ti pada na pamet?! Do audicije su preostala još samo dva tjedna. Ne želiš valjda sada sve pokvariti? Znaš, Tina, put do cilja često zna biti trnovit i zahtijeva puno kompromisa. Majka sam ti i, vjeruj mi, bolje od ikoga znam što je najbolje za tebe.

Ti si jednostavno rođena za manekenku, samo uvijek ćeš morati strogo paziti na težinu jer si krupnije građe, na oca. Ne brini, uvijek ćeš imati moju potporu u svemu. Već te vidim na naslovnicama. Mlada, lijepa, mršava… - zaneseno je nastavila dok mi se želudac okretao, što od njezinih riječi, što od njezinih splačina koje sam na silu gurala u sebe.

Koliko god sam shvaćala da je mami potrebna pomoć, nisam imala hrabrosti nikome priznati što proživljavam, čak ni ocu. Kad se nekoliko dana kasnije napokon vratio s poslovnog puta, jedva susprežući suze odglumila sam da je sve u najboljem redu.

Premda mi je tata s putovanja donio i nekoliko omiljenih čokoladi sa 80 posto kakaa, kojima sam se razveselila poput malog djeteta, mama mu ih je, pod izlikom da su joj baš takve potrebne za kolač, grubo istrgnula iz ruku i brzo pospremila na sigurno. Tata je nekoliko dana ostao kod kuće, ali je bio toliko zauzet poslom i stalno u svojoj radnoj sobi da sam ga rijetko viđala.

Mamin strog režim prehrane se nastavio, a ja sam se iz dana u dan osjećala sve lošije. Čak su mi i obične stvari, poput pješačenja do škole, počele predstavljati problem jer bi mi se već nakon nekoliko metara počelo mračiti pred očima i morala bih zastati da bih malo došla k sebi.

I tog jutra dok sam se približavala školskoj zgradi osjećala sam mahnito bubnjanje srca i šum u ušima. Dok sam uzaludno pokušavala doći do daha, sve mi se jače maglilo pred očima. Bilo mi je jasno da ću se onesvijestiti i da ne mogu učiniti baš ništa da to spriječim….

- Dušo, sve će biti u redu. Ne brini, ja sam tu. Bože, hoćeš li mi ikad moći oprostiti - u stvarnost me vratio tek nečiji prigušen glas u mojoj blizini. Polako sam otvorila oči, nakon čega me zabljesnula nepodnošljiva svjetlost. Ležala sam u krevetu, a mama je sjedila pokraj mene i držala me za ruku.

- Mama, gdje sam? Što se dogodilo? - upitala sam ništa ne shvaćajući.

- Nemoj se micati, mila. Sve će biti u redu, ne brini. Onesvijestila si se na putu do škole. Netko od prolaznika pozvao je hitnu pomoć i sada si u bolnici. Morat ćeš ostati tu nekoliko dana dok ne naprave sve pretrage. Doktor kaže da si pothranjena i da imaš manjak željeza u krvi, što nije ni čudo s obzirom… - naglo je zastala. - Tina, nemaš pojma koliko se sramim zbog svega. Priznala sam da sam ja kriva za sve - rekla je kroz suze.

- Što si učinila? - uznemireno sam upitala, a mama me prvi put nakon ne znam koliko vremena umirujuće pomilovala po kosi.

- Ne brini, zlato. Doktor je pokazao veliko razumijevanje i obećao mi pomoći. Već sljedećeg tjedna krećem na psihoterapiju. Bože, koja sam ja glupača! Ovakvo što napraviti vlastitom djetetu. Nisam ti željela nauditi, kunem se. Ti si mi sve što imam uz… sve moje propale snove o modnim pistama. Znam da sam dovela u pitanje tvoje zdravlje i da sam te strašno povrijedila svojim bezumnim ponašanjem, ali, molim te, barem mi pruži priliku da ti objasnim - preklinjala je briznuvši u grčevit plač.

Dok su joj suze u potocima tekle niz obraze, na licu joj se očitavala golema krivnja. Morala sam se ugristi za usnu kako bih bila sigurna da ne sanjam. Gotovo nisam mogla povjerovati da je ova otečena i raščupana žena pokraj mog uzglavlja zapravo moja inače uvijek pomno dotjerana majka. Koliko god sam bila ljuta na nju, u tom trenutku nisam mogla ne osjetiti samilost.

- Mama, dobro znaš da nikad nisam željela biti manekenka, nego odvjetnica. Ne razumijem, što te spopalo u posljednje vrijeme - tiho sam rekla.

- Da, sjećam se, ponovila si mi to barem stotinu puta, samo što te ja nikad nisam slušala. Ili, bolje rečeno, nisam te željela čuti. Znaš, dušo, nekoć sam i ja bila mlada i lijepa djevojka i imala snove o sreći - počela je pogleda uprtog nekamo u daljinu.

- Ali, bilo je to neko drugo vrijeme. Vrijeme kad je većinu snova, barem nama ženama, bilo puno teže ostvariti nego danas. Ipak, zarekla sam se da ću jednog dana po svaku cijenu ostvariti svoje ambicije. Svjetske metropole, svjetla pozornice i prestižni izbori ljepote oduvijek su bili moja velika želja… Koliko god se to činilo nevjerojatnim, u jednom razdoblju svog života činilo se da sam tako blizu svemu tome - zastala je, a glas joj je zadrhtao.

Bilo je ovo prvi put da mi je mama potpuno otvorila dušu i moram priznati da me njezina ispovijed prilično zaintrigirala.

- I? Mislim, što se dogodilo? Nisi prošla na nekoj od audicija? - upitala sam sada već potpuno obuzeta maminom pričom.

- Ne, dušo, dogodila se jedna predivna mala djevojčica - s osmijehom je dodala kad sam se, ništa ne shvaćajući, blijedo zagledala u nju.

- Jedva da sam završila srednju školu kad mi se s tvojim ocem dogodila ljubav na prvi pogled. Premda to nismo planirali, ubrzo sam ostala trudna. Rodila sam tebe i kome više treba udana manekenka sa strijama i ožiljkom od carskog reza? - komentirala je više za sebe.

Dok je suznih očiju sjetno zurila pred sebe, mislim da sam je prvi put u životu mogla razumjeti.

- Žao mi je, mama. Ipak, ako si udana i imaš mene, to još uvijek ne znači da je gotovo s tvojim životom. Postoji toliko toga u modnom svijetu što bi mogla raditi žena poput tebe - promrmljala sam stegnuvši joj ruku.

- Bila si jako plačljiva beba. Tata te znao satima nositi na rukama dok ne bi napokon usnula. Ali voljela sam te više od ičega na ovome svijetu. Možda i previše. Dok sam gledala kako rasteš, pomislila sam kako su moji snovi makar i posredno možda još uvijek ostvarivi. U svojoj sebičnosti nisam vidjela dalje od nosa. Željela sam da nastaviš tamo gdje sam ja stala, ali očito je da sam negdje na pola puta izgubila kompas.

U svojoj silnoj težnji da učinim samo najbolje za tebe, otišla sam u krajnost i umalo te izgubila. Vjeruj mi, nikad si to neću oprostiti. Eto, napokon znaš cijelu istinu. Znam da si sada ljuta na mene, ali iskreno se nadam da ćeš jednoga dana oprostiti svojoj ludoj majci - prošaptala je, a suze su joj ponovno potekle niz obraze.

- Volim te, mama, nikad to nemoj smetnuti s uma - iz mene su napokon provalile dugo potiskivane suze. Kada me čvrsto privila u zagrljaj, činilo mi se da smo mama i ja napokon izgladile nesuglasice.

(Jutarnji.hr, DEPO, BLIN/md)