(Tekst preuzet iz Jutarnjeg lista)

Bilo je to prije tri godine. Yang Kaihui nikada nije prežalila što ga je poslušala, ali ga i dalje vjerno čega u Changshauu, gdje su se skrasili još prije devet godina, 1921., kada je on imao 28, a ona 20 godina. Kaihui je rođena 1901. u pokrajini Hunan, a prvih 11 godina njezina života otac joj je putovao širom svijeta, u Japan, Veliku Britaniju i Njemačku, kako bi usavršio poznavanje filozofije. Kad su ga 1918. godine imenovali profesorom morala na sveučilištu u Pekingu, u svoju obitelj prima jednog od svojih najdražih studenata - Mao Ce-tunga. I Mao i Kaihui protive se konceptu braka; godine 1918., kad je osnovao Društvo za proučavanje novih ljudi, Mao se zakleo se da se neće nikad oženiti jer se grozi nehumanog sustava iskorištavanja kakav je brak.

Dogovoreni brak

“Kad sam bio mlađi vidio sam mnoge osobe u braku. Pitao sam ih zašto su sklopile brak. Sve su odgovorile da im brak treba kako bi im netko kuhao čaj, pripremao hranu, uzgajao svinje. Zatim sam ih pitao nije li jednostavnije imati poslugu. Odgovorili su mi da treba zasnovati obitelj. Sve me to zbunjivalo. Još i danas, kad razmislite o tomu kako društvo gleda na brak, shvatite da to nema veze s ljubavi”, prenosi zapise tada 26-godišnji Maoa autorica knjige “Žene diktatora” Diane Ducret (koja, usput, nigdje u knjizi ne spominje da je Mao već jednom bio oženjen, jer je sa 14 godina bio primoran na dogovoreni brak sa 18-godišnjom rođakinjom Luo Yixiu, s kojom nikada nije konzumirao brak i koja je umrla nakon dvije godine, 1910.).

Nakon što Kaihui umire otac 1920. godine, ona i Mao postaju ljubavnici, a potom se i odlučuju vjenčati, filozofiji unatoč. Ako je i bilo idile, kratko je trajala - Mao nije odustao od svojih bivših veza, a stigao je naći i neke nove ljubavnice, među kojima rođakinju svoje žene. Kaihui je kod kuće i brine se za djecu dok Mao gradi političku karijeru i pokušava preobratiti mase na svoju inačicu komunizma (rodila mu je tri sina: Anyinga 1922., Anquinga 1923. i Anlonga 1927. godine). Iako je oženio Kaihui, Mao i dalje brak smatra običnom buržujskom konvencijom i sanja da će se “veliki val slobode braka i slobode ljubavi raširiti Kinom”.

Čovjek teorije i prakse

Mao nije samo čovjek teorije, nego prakse - 1928., supruzi iza leđa, ženi se mladom drugaricom He Zizhen. Kaihui se, unatoč tome, ne želi razvesti niti odreći svog muža, što će je uskoro stajati života. Naime, grad u kojemu je ostala živjeti, Changsha, u to je doba pod upravom nacionalističkoga generala po imenu Ho Chien, koji je žestoki protivnik komunizma. Kaihui dotad nitko nije dirao, ali u rujnu 1930. Mao napada grad i započinje njegovu opsadu. General daje uhititi Kaihui i njezina najstarijeg sina Anyinga, na njegov osmi rođendan. Nudi joj slobodu, samo ako javno osudi muža i razvede se od njega. Kaihui odbija. Odvedena je u ad hoc sudnicu u vojnom stožeru i nakon samo nekoliko postavljenih pitanja sudac joj je potpisao smrtnu presudu.

Dva mjeseca nakon što je Mao poveo neuspjeli napad na Changsha, Kaihui su izveli stratište izvan grada. Vjerna supruga čitavim je putem izvikivala parole lojanosti Mau. Dvojica krvnika skinula su haljinu 29-godišnje osuđenice i odrubili joj glavu u donjem rublju.

Djevojka koja je zamijenila Kaihui zvala se He Zizhen, rođena je 1909. godine kao kćer komunističkog borca i intelektualca iz bogate pokrajine Yongxin. Za razliku od Kaihui, koja je bila smrtno zaljubljena u Maa, Zizhen se za njega te 1928. godine udala gotovo pa nevoljko; prosaca ionako ima na sve strane, a 34-godišnji Mao za nju je, smatra, prestar. Zizhen se sviđa jedan drugi mladić - najmlađi Maov brat Zedan. No, od njega odustaje “jer nema karizmu vođe”. Nedugo nakon vjenčanja, razlika u godinama i učestala Maova izbivanja proizveli su tračeve da Zizhen nije seksualno zadovoljena. Ona se, međutim, na to ne obazire i brine se za njihovo jedino preživjelo dijete, curicu Li Min, jer ne želi izgubiti i nju nakon što su im umrla tri sina zaredom.

U listopadu 1934. Zizhen je ponovno trudna, i to u najgore m mogućem trenutku. Mao, naime, tada pokreće danas legendarni Dugi marš, putovanje dugo 12 tisuća kilometara koje će odrediti sudbinu kineske revolucije i koje neće preživjeti 100 tisuća ljudi od 130 tisuća koliko ih je bilo angažirano. Kad su krenuli na put, Zizhen je bila trudna već pet mjeseci i nije mogla dugo hodati uz Maa, a jahanje joj je ubrzo postalo preteško i preopasno. Od prosinca je nose na stolici i putuje povlaštenim bolesnicima i tridesetak supruga komunista na visokim položajima. Trudovi su počeli sredinom veljače 1935. godine, kada su stigli do seoceta Bijeli pijesci.

‘Dobro si postupila’

Zizhen se izdvojila iz konvoja na nekoliko sati i rodila djevojčicu. Šogorica, koja joj je pomagala, pokazala joj je kćer umotanu u kaput koji je pokupila negdje po putu. Vojska se taj dan zaustavlja u Bijelim Pijescima, ali Mao nije došao vidjeti bebu. Svjesna da dijete vjerojatno neće preživjeti napore Dugog marša, odlučuje je ostaviti. Povjerava je ženi koja će se pobrinuti da joj pronađe udomiteljsku obitelj, a u zamjenu dobiva nešto novca i opijuma. Nekoliko dana poslije, Zizhen napokon uspijeva vidjeti Maa.

“Dobro si postupila”, odgovorio joj je kada mu je u suzama rekla da je napustila kćer, “drugačije nisi mogla.”

Zizhen odiušak pronalazi radeći kao bolničarka, ali nije to bilo dugoga vijeka. Šest mjeseci kasnije tri aviona Kuomintanga pronašla su konvoj, u njezinoj glavi i tijelu završilo je 12 gelera. Maa obavještavaju što joj se dogodilo, ali on je bio “umoran i nikamo ne ide”. Šalje joj samo svog osobnog liječnika i dvojicu nosača kako bi je evakuirali. Posjećuje je tek tri dana poslije. Nekoliko gelera, od kojih jedan i u glavi, na takvim su mjestima da ih je preteško izvaditi, Zizhen je korak je do smrti. Ali ne odustaje od marša; neprestano se ruši u nesvijest od bolova i preklinje da joj skrate muke. Postaje junakinja revolucije, ali unatoč tome što je brak s Maom već dugo samo predstava, Zizhen je opet ostala trudna. Sa 28 godina odlučila je da ne želi djecu muškarca s kojim više nema ništa i objavljuje Mau da ga napušta. Odlazi u Sovjetski Savez, gdje dobiva liječničku pomoć za gelere koji su joj još u tijelu. Dječek kojeg rađa nedugo nakon dolaska isti je otac, ali i on umire od upale pluća prije prvog rođendana. Zizhen pada u očaj nakon što u ruskim novinama pronalazi tekst Romana Karmena, koji je nedavno upoznao Maa i koji pripovijeda kako su ga Mao i “njegova žena” otpratili doma po mjesečini. Svjesna je ironije, da ju je zatekla ista sudbina kakva je snašla Kaihui...

“Odsad smo samo drugovi”, bila je rečenica u pismu od Maa koje ju je bacilo do kraja u depresiju. Lokalne je vlasti zatvaraju u umobolnicu, deset godina poslije, 1947., Mao intervenira kako bi se Zizhen vratila u Kinu, ali samo u drugu umobolnicu. Umrla je 1984.

Maova posljednja žena Jiang Qing rodila se pod imenom Luan Shumeng u ožujku 1914. u Zhuchengu, u poljoprivrednoj pokrajini Shandong. Njezin otac Li Dewen izrađuje kotače za kola, akoholičar je i nasilnik koji za razbibrigu tuče Shumenginu majku, a ona pak tuče kćer. Djevojčica ima podvezana stopala, znak da nije predodređena za rad nego samo za udaju. No, buntovna kakva jest, skinula si je poveze, zbog čega su joj u školi dali nadimak “Oslobođena Stopala”. Povezi u su joj ostavili grozne ožiljke na stopalima i osudili je na doživotno šepanje.

Opet mijenja ime

Godine 1921. majka i dijete bježe djedu u Jinan, Shumeng smišlja novo ime i postaje Yunhe, “Ždral u Oblacima”. Sa 17 godina, smatrajući da nema nikakvih drugih talenata osim sebe same, odlučuje da će se udati. Brak s jednim gradskim trgovcem potrajao je tek nekoliko mjeseci pa odlazi u Qingdau, gdje upoznaje Yu Qiweija, odgovornog za propagandu ilegalne komunističke partije. Nezadovoljna provincijskim životom ostavlja ga i odlazi u Šangaj kako bi napokon ostvarila glumačku karijeru. Bira i novo ime: Lan Ping, “Plava Jabuka”. Kako bi ubrzala karijernu putanju, udaje se za filmskog kritičara po imenu Tang Na, ali već je u vidu imala nekoga utjecajnijeg - direktora vrlo popularnog kazališta Zhang Mina, oženjenog čovjeka. Premda je i on varao nju, Tang Na gubi glavu pa se 1936. pokušava ubiti.

Pristala mu se vratiti, ali ga već 1937. ponovno opet ostavlja i odlazi u Yanan, komunističku bazu na sjeverozapadu, grad koji je tada bio pionir emancipacije, kineska verzija osvajanja američkoga Zapada. Jiang Qing je zamijetila da postoji jedan govornik koji se izdvaja od ostalih i kojega svi slušaju pa odlučuje da će on biti njezin. Zavodnička filozofija joj je jednostavna: “Seks je privlačan na početku. No na duge je staze važna moć.” Mao nije pružao skoro nikakav otpor i par se počinje pojavljivati u javnosti.

Opsesivno ljubomorna

Njihova veza smjesta izaziva skandal. Jiang Qing ima burnu prošlost drugorazredne glumice i propale zabavljačice koja se već četiri puta udavala (ili je barem živjela s četiri različita muškarca). Već u kozmopolitskom Šangaju to je bilo dovoljno da bude smatrana, najblaže rečeno, osebujnom, ali u Yananu je kao okužena. Mao se ne obazire i uzima je za ženu. Odmah je pokazala pravo lice. Dadilju kćeri koju je 1940. rodila u braku s Maom dala je zatvoriti i mučiti punih devet mjeseci tvrdeći da je otrovala mlijeko. Gospođa Mao, naime, jednom je prilikom imala proljev.

Kako bi ušminkala imidž idealne supruge velikog vođe, tragovi prethodne karijere moraju nestati. Polako se pronalaze i spaljuju kopije njezinih filmova, kritike njezinih uloga, članci o njezinu glumačkom životu. Pobrinula se da joj bivši kolege, prijatelji i ljubavnici više ne mogu naškoditi tako što ih je zatvorila ili prognala. Godine 1966. Jiang je imenovana vojnom kulturnom savjetnicom i predvodi vojsku od šest milijuna ljudi iz opere, plesa, glazbe i književnosti.

Opsesivno ljubomorna, pokreće sudski proces protiv žene jednog od svojih bivših muževa, Yu Qiweija. Fan Jin je, naime, kao urednica Beijing Evening Newsa objavila tijekom nemaoističkog razdoblja s početka šezdesetih godina, pjesmu koja je govorila o oblacima i kiši. U kineskoj književnosti ta dva elementa često evociraju seksualne odnose. Platila je životom.

Jiang Qing od godine 1969. ne obavlja nikakvu administrativnu funkciju, nego samo uživa u životu.

Mnogo vremena provodi u igri s kućnim ljubimcima, među kojima je i jedan majmun, jaše po parku Beihai u centru Pekinga, navečer ima privatne kinopredstave stranih filmova. Strastvena je ljubiteljica fotografije, ali želi samo lijepe morske prizore pa naređuje da duž obale krstare ratni brodovi kako bi ona imala prikladnu temu. Bazen u Kouangchouu grije se non stop, napajan cijevima od nekoliko desetaka kilometara. Budući da se vila nalazila u blizini gradilišta, inženjerima je zabranjena upotreba dinamita: sva iskapanja imaju se obaviti pijukom. Zrakoplovi su joj uvijek biti na raspolaganju kako bi, recimo, iz Pekinga u Kouangchou dovezli vestu koju je naglo poželjela odjenuti.

Cijelo to vrijeme, Mao ima druge ljubavnice. Najčešće svoje medicinske sestre, a posebno je pohotan za plesačicama. Prve na savjetovanje dolaze njegovu osobnom liječniku, a plesačice regrutira Maov osobni tajnik po komunističkim umjetničkim organizacijama. Ostaju kod njega supruga ne zaspi, zatim ih potajice odvodi u Maove odaje, a čim on svrši, moraju brže-bolje uteći.

Gubitak vremena

Kako bi dobile čast seksualno ga zadovoljiti, prolaze rigoroznu selekciju, a bilo je poželjno da imaju dobar želudac, jer predsjednik nije vodio previše brige o osobnoj higijeni. Nikad si nije prao zube, samo bi ih ujutro isprao čajem, čije bi listiće žvakao nakon što bi popio tekućinu. Odupirao se svima koji ga nagovarali da ode na pregled zubaru. “Mogli bismo reći da su predsjednikovi zubi premazani slojem zelene boje”, rekao je Peng Dehuai, član partije.

Nije se niti prao, procjenjujući da je to gubitak vremena, a umjesto toga, pomoćnici su ga svaku večer trljali toplim i vlažnim ručnicima dok je on proučavao dokumente ili čitao. Njegov je liječnik primijetio da ne pere ni genitalije.

“Čistim se u ženskim tijelima”, govorio je.

Kad je 70-ih godina Mao uzeo Zhang Yufeng, kontrolorku vlakova, za službenu ljubavnicu, i Jiang se odvažila na revanš: priuštila si je nekoliko prolaznih susreta s mladim prvakom u stolnom tenisu, kojega je nagradila tako što je ekspresno postao ministar sporta, a potom bi svako toliko zavela nekog obećavajućeg pijanista ili pisca. Par je prestao konzumirati brak već odavno, a Mao je postao opsjednut idejom impotentnosti koja ga je vrebala na pragu ulaska u 9. desetljeće. Propisali su mu jelenje rogove u prahu, a rumunjska liječnica Lepešinskaja mu je pripremila koktel “vitamin H3” koji su mu tijekom tri mjeseca svaki dan ubrizgavali u stražnjicu. Kad je Mao umro 9. rujna 1976., činilo se da je Jiang Qing u najpovoljnijem položaju da ga naslijedi. No, imala dvojicu suparnika: Hua Guofenga, kojega je vođa proglasio službenim nasljednikom, i Deng Xiaopinga, koji ima podršku vojske i koji je naposljetku zgrabio vlast. Već 6. listopada Jiang Qing je uhićena, a suđenje joj, kao dijelu mitske “četveročlane bande”, počinje tek 1980. godine.

Strašne optužbe

Optužbe su strahovite: progon čelnih ljudi stranke i države, urota kojom su kanili srušiti političku vlast, progon i represija velikog broja službenika i građana, konkretno, 2600 osoba iz književnih i umjetničkih krugova, 142 tisuće nastavnika, 53 tisuće osoba iz znanstvenih i tehnoloških krugova, 500 profesora medicine i 13 tisuća Kineza izvan domovine, a kao vrhunac - pokušaj ubojstva predsjednika Mao Ce-tunga.

Jiang Qing je osuđena na smrt 25. siječnja 1981. pred 36 sudskih činovnika i publikom od 600 ljudi. Dali su joj dvije godine za razmišljanje: ako se pokaje, može živjeti. Iako je odbila, promijenili su joj osudu u doživotni zatvor. Počinila je samoubojstvo 14. svibnja 1991., ali je Deng Xiaoping vijest o njezinoj smrti objavio tek dvije godine poslije.

(DEPO/BLIN)