Piše: Slavo KUKIĆ

Prethodnih mjeseci bh. politička scena se puni detaljima koji sve intenzivnije zabavljaju običan svijet. Ali, ruku na srce, i sve neophodnijim čine potrebu traganja za odgovorom na pitanje posjeduju li, kao svugdje u demokratskom svijetu, bh. političke partije vlastitu političku ideologiju koja bi ih trebala činiti osobenima i različitima u odnosu na druge?

Imaju li, dakle – vratimo se pitanju s početka ovog teksta – bh. stranke uopće vlastitu političku ideologiju? Definitivno, ne – iz perspektive evropskog značenja tog pojma dakako. Pogledajte, uostalom, evropske parlamentarne demokracije. Svugdje se, hoću reći, ponavlja jedna te ista priča – natjecanje između stranaka lijeve i desne političke orijentacije, te onih koje, po tradicionalnoj politološkoj klasifikaciji, pripadaju političkom centru. I gotovo nigdje se – osim u slučajevima tzv. velikih koalicija – u poziciji koalicijskih partnera ne nalaze stranke ljevice i desnice međusobno.

Problem se, istina, iako je u ovom vremenu eskalirao, ekskluzivno ovovremenim ne može i smatrati. Zabavu je, još konkretnije, još prije četiri-pet godina otvorio lider HDZ 1990. Na, ako me sjećanje služi, središnjem odboru svoje stranke, kada ga partijski drugovi priupitaše postoji li mogućnost da ova stranka, nakon održanih općinskih izbora, koalira s HDZ BiH, nije ostavio ni trunke prostora kalkulacijama. Možemo, uzvrati tada Božo, sa svima, s Čovićem nikada. Za ono, pak, što se događa danas svaki komentar je, što se mene tiče, suvišan. Onom, naime, s kojim je bilo kakvu suradnju isključio za sva vremena, vrli doktor samo što, kako bi narod rekao, ne viri iz dupeta.

Ljubića se, međutim, nakon posljednjih parlamentarnih izbora sve češće oponaša, a njegova politička filozofija i dodatno obogaćuje. Na neke primjere, stoga, od viška nije još jednom podsjetiti. Prisjetimo se, prije svega, vremena neposredno nakon održanih izbora. Kao izborni pobjednik lider SDP-a je, odgovarajući na novinske upite o strankama s kojima je spreman koalirati, u više navrata odgovorio bez dvoumljenja – sa svima da, s Fahrom i Čovićem ne. A onda ih je, svega godinu i kusur poslije, prigrlio kao najrođenije – pod cijenu, dakako, da iz tima izbacuje i partnere za koje je ranije tvrdio kako razumiju duh Evrope i kako s njima  promjene postaju sigurna bh. sadašnjost.

Partnerstvo, međutim, i s jednim i s drugim će, kako stvari stoje, u konačnici platiti SDP. Iznenaditi, međutim, ne bi trebalo ni strmoglavljivanje lidera ove stranke zbog nezadovoljstva partijskog članstva koje je sve očiglednije – ali i zbog činjenice da su i Radončić i Čović u brak s njim ušli zbog vlastitih računica. Od zatvaranja biračkih mjesta nakon parlamentarnih izbora, recimo, lider HDZ-a ponavlja kako je smislena jedino koalicijska većina od dna do vrha piramide vlasti – od županije do države. Ponavlja to čovjek i zadnjih mjeseci.

A onda se najednom dogodi Tuzlanska županija – u kojoj SDP i stranke oko njega kontroliraju i zakonodavnu i izvršnu vlast. Promjene, pak, do kojih u međuvremenu dolazi sve to dovode u pitanje. I to, dakako, nije problem. Ali, problem jeste ako zahtjev za smjenu postojeće izvršne vlasti u kantonu potpisuju i zastupnici stranke koja ti je koalicijski partner na razini i države i Federacije. I čiji lider svakodnevno ponavlja kako tu vertikalu treba spustiti i na razinu županije.

O obratima u odnosima partija programski socijaldemokratske provenijencije – kažem „programski“, jer stvarnost je manje ili više s druge strane plota – gotovo da bi se mogao napisati roman. Ishod izbornih rezultata dvojica su lidera dočekali međusobno se pljujući intenzitetom da ga se postidjeti ne bi trebale ni stranke programski potpuno suprotnih političkih filozofija. Mile je, ponovio je na stotine puta, spreman i s crnim vragom, ali ne i sa Zlajom. Dužan, doduše, ostajao nije ni ovaj drugi. A onda su ratne sjekire, kad' se malo tko tome nadao, zakopane, a dvojica drugara su na državnoj razini formirali parlamentarnu većinu i obećali ubrzan hod prema društvu evropskih naroda. Napravili su drugari i popis radnji koje pod hitno treba poduzeti kako bi nas Evropa počela ozbiljno shvaćati. I tu su, kako stvari stoje, stali. Jer, sve upućuje da je vrijeme ljubavi iza njih. Mile se, naime, ponovo okrenuo Sulji, osobi s kojom je do prije samo mjesec dana zbijao šale. I kojem je, potom, a ne svome socijaldemokratskom partneru s kojom je zakopao ratne sjekire, prije koji dan ponudio, ni više ni manje nego koalicijski savez na razini entiteta kojim upravlja.

Posebna je priča, dakako, kako stranka, koja Dodika svakodnevno žigoše kao najveće zlo ove zemlje – a SDA to čini bez imalo takta – odjednom sve to zaboravi i prihvati igru s njim u istom đavoljem kolu. Što se to preko noći dogodi s nepremostivim ideološkim razlikama zbog kojih se svakodnevno proglašavaju središtem otpora Dodikovim ambicijama i planovima za uništenje njihova naroda? I, je li taj otpor ikada bio više od obične floskule preko koje se uhljebljivalo pajtaše iz vlastite partije?

Na razinu ogoljelog makijavelizma je, na koncu, srozan i vitalni nacionalni interes. Prisjetimo se zahtjeva za smjenom postojeće federalne vlade. Bez obzira, naime, što o svemu tome mislio – a u vezi s čitavim slučajem imam krajnje negativan stav, posebice zbog pravnog nasilja koje je sve prepoznatljivije – teško je, i nepristojno dakako, sporiti pravo parlamentarnoj većini da formira izvršnu vlast. Da bi se, međutim, jedan potpuno logičan proces i onemogućio koristi se baš sve – pa i poziv na vitalni nacionalni interes. Tobože, ugrožen je interes Bošnjaka ako federalnu vladu ne čine ministri jedne partije nego neki drugi. Iako, samo godinu dana ranije je potpuno ignoriran isti takav pristup dviju frakcija HDZ-a. Ovih dana, nažalost, istu, u konkretnom slučaju tehnologiju SDA koristi i partija koja zastupa interese svih – i građana i naroda.

U tuzlanskom kantonu, ako dobro upratih, mogućnost pozivanja na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, u ovom slučaju, hrvatskog, iskoristi SDP preko svojih zastupnika u kantonalnom parlamentu. Ugrožen je, dakle, hrvatski nacionalni interes jer bi u kantonalnoj vladi trebali sjediti neki drugi ministri Hrvati a ne oni koji su tamo danas. I evo da tu zabavu priređuje HDZ. Ali, matricu Čovića sada preuze, zamislite, prvi bh. socijaldemokrata – onaj koji bi prvi morao biti protiv takvih podjela i zaluđivanja unutar bh. društva.

Imaju li, dakle – vratimo se pitanju s početka ovog teksta – bh. stranke uopće vlastitu političku ideologiju? Definitivno, ne – iz perspektive evropskog značenja tog pojma dakako. Pogledajte, uostalom, evropske parlamentarne demokracije. Svugdje se, hoću reći, ponavlja jedna te ista priča – natjecanje između stranaka lijeve i desne političke orijentacije, te onih koje, po tradicionalnoj politološkoj klasifikaciji, pripadaju političkom centru. I gotovo nigdje se – osim u slučajevima tzv. velikih koalicija – u poziciji koalicijskih partnera ne nalaze stranke ljevice i desnice međusobno. Zašto? Razlog je jednostavan – jer su na pozicijama međusobno oprečnih političkih ideologija.

A što je u BiH? Najjednostavnije, logika koja s evropskom nema ama baš nikakvih dodirnih točaka. Ovdje se, prije svega, ne može govoriti o podjeli na stranke ljevice, centra i desnice. Postoji, naprotiv, grupiranje po nacionalnim šavovima s jedne, te izdvajanje dijela političkih partija koje ne prihvaćaju takvu matricu nego se preko svojih programa nastoje ponuditi svim građanima ove zemlje. Istina, ta vrsta organiziranja je i danas u drugom planu – i s, još uvijek, pretežito regionalnim dometima. Neka vrsta partije ekscesa je, na koncu, SDP, po programu stranka političke ljevice, ali i stranka koju se u realnom životu, zbog političke prakse njezina vrha, takvom sve rjeđe i doživljava.

S druge, pak, strane, evropska nije ni orijentacija na političko koaliranje. Današnje iskustvo, naime, isključuje svaku mogućnost za zaključivanje kako se stranačka ideologija može ispriječiti kao brana nekim političkim partnerstvima. Potpuno suprotno, ovdje su mogući koalicijski partneri u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti svi – od krajnje ljevice do krajnje desnice, od ekstremno lijevih kozmopolita do ekstremnih nacionalista. Važna je samo peča vlasti koju se hvatanjem u đavolje kolo može prigrabiti. A to i ideologija jedno s drugim imaju veze koliko i Marko Kraljević i internet tehnologija.

Stavovi izrečeni u tekstu izražavaju autorovo lično mišljenje i ne predstavljaju nužno stavove DEPO portala.