Piše: Žuži Jelinek, Glorija.hr

Brak nije lako održati. Ja to najbolje znam. Čak bih rekla da je lakše ući u nj nego u njemu opstati. Svega se tu nađe. Neki put mi se čini da je on opasan koktel egoizma i straha, ljubavi koja želi posve okupirati čovjeka, a time se život udvoje može pretvoriti u pakao. A kad se to dogodi, iz njega treba pobjeći “glavom bez obzira”.

Priče dviju žena koje ću vam ispričati poučne će biti, možda, za mnoge. Slušajući ih, lako se može zaključiti da je žena bila ta koja je u ko­­načnici odlučila ostati uz muškaraca ili otići.

To je i razlog što o tome pišem. Kad nam se desi nešto što ne očekujemo, nema depresije, često ni “samoizlječenja”, ali ima traženja pomoći ondje gdje se ona jedino može naći - kod struč­njaka ako se zaglibi tako da se ne može iz gliba izaći. Kad je Lea srela Pavla, bilo joj je već 30 godina. Osjećala se loše i fizički i psihički. A korijeni su bili, zna se, u nesretnom i nesređenom emoti­­vnom životu.

Pavle, 33-godišnjak, također nije bio u najboljoj formi. I on je imao iza sebe niz razočaranja. Bez analize tko je za što odgovoran u svom ži­­votu, te su se dvije razočarane i jadne osobe našle, misleći kako će u novoj ljubavi naći spas. I nekoliko mjeseci bili su doista sretni. Upali su čak, barem su oni to tako osjećali, u zamku slijepe ljubavi.

Pavle je imao uza se temperamentnu ženu, a Lea je, pak, mislila kako je u njemu našla životnu sigurnost, ali i kavalira. I do oltara je nedostajao samo korak. Lako su ga zakoračili i sve je na­­vij­eštalo sreću.

Idila je trajala godinu dana. Premalo da bi bili sretni što su uopće spoznali kako je sve lijepo, a previše da ne bi bili svjesni što gube.

Nisu u početku sve htjeli olako pustiti, barem nije Lea. Ali ma što da je poduzela, ispalo je katastrofalno. I kako to i inače biva, život se oboma počeo mijenjati.

Pavle se više nije ponašao onako kao u početku. Prijatelji su mu bili važniji od žene, a rodbina, pogotovo on najbliža, bila je, navodno, bolja od nje. Njezinu nije želio ni vidjeti. I strah se počeo uvlačiti u Leu. Počela se osjećati nepoželjnom i činiti ono čega je bila svjesna da ne vodi ničemu. Bila je nesretna kad bi se vraćao poslije posla kući, ali bi brzo odlazio.

Željela je da joj baš kao i nekad govori o svojim osjećajima, o svojim nadama i snovima. Želeći sve vratiti na početak, učinila je opet nešto pogrešno, počela je otvarati njegovu poštu, prisluškivati telefonske razgovore, prčkati po mobitelu ne bi li tu našla “dokazni materijal”, a pretraživanje i džepova bilo joj je nešto normalno. Kad je shvatila što zapravo radi, zasramila se, ali ipak nije odustala jer je želja za nekom “imaginarnom istinom” bila jača od nje.

Ali ni on nije bio glup. Shvatio je što radi, u što se uvaljuje. Rekao joj je da ga ne može zatvoriti u kavez, da on tako ne želi živjeti i misli kako je najbolje da se rastanu i da svatko krene svojim putem.

Ako je ikad imala razloga za pravu depresiju, Lea je imala sada. I ne znajući što bi i kamo bi krenula je k psihijatru. Srećom da je tako učinila. Pomogao joj je da opet stekne vjeru u sebe. Nasreću, počela je na svoj život gledati realno. Osjetila je s Pavlom ljubav, ali očito to nije bilo ono što je željela i o čemu je maštala. No, život je nezaustavljivo išao dalje.

Na toj životnoj stazi sasvim iznenada srela je Marka. Običnog čovjeka koji nije mnogo obećavao, ali je mnogo davao. A i ona je nešto naučila iz svoga dotadašnjeg života. Nema ljubavi u kavezu! Samo, i do te spoznaje treba doći. Sretni su oni koji dođu što prije. Nisu, međutim, sve žene Leine sreće. Neki bi, možda, primijetili i nesreće.

Milina priča je drugačija.

Od najranijeg djetinjstva bila je sretna jer je imala divne roditelje. Diplomirala je ekonomiju i dobila dobro radno mjesto. Život joj je prolazio lijepo, isprepleten mnogim ljubavima, ali još nijednom strastvenom. Barem ne onakvom kako si je ona zamišljala da bi trebala izgledati. Ne jednom bi znala reći da je imala mnogo ljubavnika, ali ne i toliko ljubavi. No, kad je ušla u četrdesetu, zabrinula se jer je shvatila kako vrijeme leti.

Ali, nasreću, nije se dugo mučila takvim raz­miš­ljanjima.

Na vjenčanju svoje rođakinje upoznala je čovjeka u kojeg se odmah zaljubila. Ljubav na prvi pogled u četrdesetima!

Njezini dotadašnji ljubavnici bili su muškarci koji se i nisu previše brinuli o njoj jer im, zapravo, ona to nije dopustila. Ovaj, Petar, bio je toliko po­­seban da je bila silno iznenađena tom spoznajom. S njim je otkrila novu vrstu ljubavi. Oduševila ju je njegova zaljubljenost, jer joj se činilo da je to prvi put da je netko tako iskreno voli, ali to i jasno pokazuje. Ništa mu nije bilo teško učiniti za nju.

Doslovce, da ga je tražila, pokušao bi joj i “skinuti zvijezde s neba”. Nema žene kojoj to ne bi godilo, ali do neke granice. Vrlo brzo Petar i Mila našli su stan i počeli živjeti zajedno, a nakon godinu dana su se i vjenčali.

U početku braka ništa se nije mijenjalo. I dalje joj je godila njegova pažnja, pa i mali ispadi ljubomore nisu joj smetali. Često bi je zvao na posao, propitivao se s kim radi, ima li muškaraca u njezinoj blizini, kako se ponašaju prema njoj…

Tek kad joj je jednom rekao da se boji kako će ga ostaviti, malo se zabrinula. Premda ga je uvjeravala da mu je strah bezrazložan, da ga voli i želi da budu sretni, osjećala je da će sve dalje ipak ići teško. Jer Petar je sve više želio biti njezinim vladarom i gospodarom.

Svojim je ponašanjem otjerao, malo-pomalo, sve njezine prijatelje, a svojih, posebno onih bliskih, nikad nije ni imao. I tako je Mila počela osjećati kako se u njegovoj nazočnosti guši. I ona je bila u kavezu! Kako bi se malo oslobodila njegova pritiska, počela je kasnije dolaziti s posla jer bi se u nekom kafiću sastajala s prijateljicama ili bi otišla nekim prijateljima doma.

Pokušala je Petra nagovoriti da odu u bračno savjetovalište, ali je on to odbio. Nije shvaćao ka­­ko je takvom sebičnom ljubavi zapravo guši i sputava.

Da bi se spasila, a možda i brak, odlučila je iseliti iz zajedničkog stana. I, postala je isti tren druga osoba.

Zapravo je bila ona nekadašnja vesela i ži­­vah­na žena. Ali, i sama je sebi mnogo toga predbaci­­vala. Pogriješila je što je brzo pristala na zajed­ni­čki život. Sve je trebalo ići na “probu”. No, čini se da ipak ljubavi nije nestalo do kraja.

Nešto na njegovu inicijativu, koju je ona ipak prihvatila, nakon godinu dana počeli su opet iz­­laziti. Mili se činilo da je on sad drugačiji ili tek oprezniji. I takvo se stanje vuklo čitavih deset go­­dina. Tek nakon deset godina Mila i Petar su odlučili ponovno zajedno živjeti.

Moj savjet se zna - ne izbjegavajte brak, ali prije stupanja u nj, dobro upoznajte partnera; jer kad se udate, sve se ipak mijenja. Svjesni toga, pa­­metni opstaju, a oni drugi vječno su u nekoj potrazi. Neuspješnom lovu!