Piše: Vedrana Rudan (Rudan.info)

Danas će nama koje među nogama imamo ono što nas čini ropkinjama muškarci čestitati Dan. Jednom na godinu u svim civiliziranim zemljama svijeta žene imaju Dan. Dobivaju cvijeće, na televiziji gledamo kako su se pred sto i više godina naše prabake borile za ovo u čemu mi uživamo danas.

Imamo pravo na kuhanje, glačanje, čišćenje, brigu o djeci, starcima, širenje nogu kad nam nije do toga, rezanje klitorisa, kamenovanje, bacanje kiseline u oči, spaljivanje, dobivanje metka u glavu, davljenje, izibijanje jednog ili oba oka, oduzimanje djece, manje plaće, oduzimanje prava na plaćen rad.

Ne tako davno Hrvatska je bila u ratu. Naše su žene tada dobile priliku da svoju Domovinu brane ležeći pod neprijateljskim vojnicima. Neke su legle “samo” jednom, druge su za Domovinu izdržale desetak vojnika. Često su njihova djeca gledala kako im se majke bore za slobodu.

Znamo da su hrvatski ratnici heroji. I oni koji su silovali i oni koji nisu bili u ratu, generali koji su civile pojili kiselinom, general koji je ženi pucao u glavu. Svi uživaju u visokim mirovinama i slavi. Svaka u ratu ili za vrijeme rata izgubljena muška dlaka velika je ko kuća. Naše silovane žene nisu ništa izgubile, naprotiv, one su ga dobile. Zato nemaju pravo ni na mirovinu ni na status ni na PTSP. Predsjednik im ne uručuje ordenje, za miloga boga, kakva bi to zemlja bila koja bi to nešto slavom ovjenčala?

I tako od pećine do danas. Ljudska se bića dijele na mužjake koji tlače i ženke koje se ne mogu obraniti jer su fizički slabije i siromašne. Može li se išta promijeniti? Ne može jer smo mi s majčinim mlijekom popile tezu da smo za naše gospodare hodajuća provokacija?

Neka nam je. Nama građankama Hrvatske ne pada na kraj pameti da se, primjerice, u ovo predizborno vrijeme odreknemo cvijeća, slinavih poljubaca i još slinavijih govora naših političara. Zašto se ne bismo udružile, pritisnule te licemjerne gadove koji zaboravljaju da ih je rodila žena i da je i njihovu djecu žena rodila.

Učinimo nešto za žene silovane u ratu. Obeščašćene su, napuštene i popljuvane. I one i njihova djeca koja će doživotno nositi “grijeh” svojih matera.

Znaju se imena zločinaca koji su im uništili živote ali nikome ne pada na pamet da ih se proglasi ratnim zločincima i da im se sudi. Znamo poslovicu, pas ni u ratu ne nasrne dok kuja ne mahne repom. Treba li to posebno naglašavati? Zar to nije svima jasno? Babetine su same krive za ono što im se dogodilo. Ako ih to toliko proganja zašto se ne ubiju? Glumice.

Što možemo učiniti mi žene koje smo u Domovinskom ratu silovane preko svojih delegatkinja? Možemo krenuti na Sabor i Vladu, vrisnuti, heroji nisu samo oni koji su u ratu izgubili nogu, ruku ili život, heroine su i žene koje su izgubile dostojanstvo.

Mislite da je to tako teško? Možda i jest jer je problem u nama. Očekujemo da muškarci koji vladaju našim životima učine nešto za dobro svojih ropkinja. Ali bar danas, danas kad je naš Dan, probudimo one nafrakane spodobe u Saboru koje će se u uskim kostimićima nasađene na visoke pete kesiti u kameru. Neka se sjete da su žene ma koliko bile muškarci.

Mi to možemo. Želimo li to? Suosjećamo li sa svojim sestrama? Ili sve mi ipak negdje duboko u sebi mislimo da smo niža bića kojima se dešava ono što zaslužuju? Ako je tako onda danas primimo ružu, nasmiješimo se našem krvnom neprijatelju i recimo sebi, vidi, vidi, kako krasno, dobila si cvijet, kurvetino.