Mary je pokopana 1871. godine, u vrijeme kad su žrtve kolere pokapane vrlo brzo nakon proglašenja smrti kako bi se spriječilo širenje bolesti, piše Daily Mail.

Nije bila mrtva nego u komi?

Nakon što je Maryin grob otvoren, imalo se što vidjeti. Poklopac lijesa bio je pronađen, a kostur djevojke bio je dijelom u lijesu, a dijelom izvan njega. Dio njezine lubanje bio je oštećen. Prsti na desnoj ruci bili su savijeni kao da nešto grabi, pretpostavlja se da se pokušala zadaviti, a odjeća je bila poderana. Vjerojatno se probudila nakon pokopa i rukama gurala poklopac lijesa dok ga nije otvorila.

Mary, čini se, nije bila mrtva kad je pokopana. Naime, događa se da žrtve kolere često padnu u stanje kome, stoga se Mary vjerojatno probudila iz kome nekoliko sati ili dana kasnije ne znajući gdje se nalazi. Teško je i zamisliti kroz što je sve prolazila dok nije doista preminula.

Pretpostavlja se da kad je uspjela maknuti poklopac lijesa i kad je shvatila gdje se nalazi, da ju je obuzeo čisti užas. Vjerojatno je od strave počela derati odjeću sa sebe, pokušala se zadaviti, a zatim od napora pala, udarila glavom i preminula, prenosi net.hr.

Za dlaku spašeni

Iako nam ovaj slučaj iz današnje perspektive izgleda zastrašujuće, takvi slučajevi nisu bili toliko rijetki u viktorijansko doba i u prethodnom razdoblju. Na medicinu tadašnjeg vremena bilo se teško osloniti da će pouzdano utvrditi smrt pacijenta. Neki su se ljudi zbog toga strahovito bojali da će se probuditi živi u lijesu, te su u oporukama zahtijevali da im se nakon proglašenja smrti još i prereže grlo ili im se kolac probode kroz srce kako bi izbjegli svaku mogućnost ovakve strašne sudbine.

U knjizi objavljenoj 1905. godine dvojica liječnika i jedan novinar predstavili su slučajeve živo zakopanih ljudi prikupljene iz novina diljem svijeta. Možda su najgori oni kod kojih je žrtva bila blizu toga da je se spasi.

Godine 1887. u Francuskoj su jednog mladića pokapali kad su grobari čuli nekakvo kucanje pod poklopcem. Bojeći se da ne stvore paniku među ožalošćenima, nastavili su s pogrebom. No, kad su zemlju bacali na lijes, svi su čuli kucanje. Umjesto da otvore poklopac, čekali su da dođe gradonačelnik. No, dok su dočekali gradonačelnika, muškarac je preminuo od gušenja.

Postoji još slučajeva kad su ljudi čekali da se netko od predstavnika vlasti pojavi prije nego i otvore lijes, a kako bi otkrili da je osoba u lijesu preminula samo nekoliko minuta ranije. Bilo je evidentno iz iskrivljenih tijela žrtava, poderanih noktiju ruku i nogu i izraza krajnjeg užasa na njihovim licima kako su se pokušavali osloboditi lijesa.

Bezuspješno pokušavali spriječiti ukop

Postojali su i ljudi koji su pokušavali spriječiti nečiji ukop jer su čvrsto vjerovali da osoba nije mrtva. Oni su bili proglašavani ludima od tuge, onima koji ne mogu prihvatiti stvarnost smrti.

Godine 1851. Virginia Macdonald, djevojka koja je živjela u New Yorku, pokopana je nakon bolesti. Njezina majka inzistirala je da njena kći nije mrtva. Obitelj je pokušavala razuvjeriti već histeričnu ženu, ali kako nisu uspijevali, na kraju su tijelo iskopali iz groba.

Našli su tijelo djevojke kako leži na boku, a njezine su ruke bile pune ujeda. Činilo se da se probudila u grobu i počela jesti svoje ruke, ili iz straha ili od gladi.

Evo još jednog takvog slučaja: 1903. godine 14-godišnji dječak pokopan je u Francuskoj nakon što je nasilno odveden od svoje majke koja je bila uvjerena da nije mrtav. Dan nakon pokopa pronašli su majku na groblju kako kopa dječakov grob golim rukama kako bi se domogla lijesa. U lijesu je nađeno tijelo dječaka na kojem se jasno vidjelo da je pokušavao otvoriti lijes i spasiti se. Preminuo je od gušenja.

Trudnice se porađale u grobu

Neki od možda najtužnijih slučajeva tiču se trudnica. Za Lavriniju Merli mislilo se da je preminula od histerije. Pokopana je u srpnju 1980., a njezin je lijes iz nepoznatih razloga otvoren dva dana nakon pokopa. Ispostavilo se da majka nije umrla, nego je porodila dijete u lijesu. No, do otvaranja lijesa oboje su umrli.

Postoje također i slučajevi kad su psi spašavali svoje vlasnike lajanjem na lijes ili napadanjem grobara, prisiljavajući ih da otvore lijes.

Ipak, čini se da ni spašavanje od pokapanja nije uvijek najbolje rješenje. Naime, neki koji su za dlaku izbjegli da budu ukopani živi, doživjeli su takvu traumu da se više nikad nisu oporavili.

(DEPO/BLIN/em)