Razgovarala: Dina GANIBEGOVIĆ

DEPO 1: U četvrtak, 3. novembra, u Kulturnom centru CKA Charlama će se održati promocija Vaše prve knjige "Samo da telefon ne promijeni boju". Riječ je o zbirci kratkih proznih tekstova i poezije. Kako ste se odlučili za spoj baš ove dvije forme, šta je nit koja ih povezuje u jednu cjelinu?

Nikada nisam bila pretjerano opterećena žanrom, ni kada pišem ni kada čitam. Bitno mi je da tekst sa mnom komunicira, a kroz koju formu - to mi je od manjeg značaja. Meni lično forma se nametnula sama, nikad je nisam grčevito tražila. U središtu moje pažnje, kada pišem, je uvijek određena misao koja mi ne da mira. I ja je uvijek pustim da sama uzme svoju formu. Po prirodi sam osoba koja dosta razmišlja o stvarima i voli ih planirati, a forma je nešto što mi se uvijek prirodno i spontano nametne, pa me i samu iznenadi. Vremenom je ta forma postala kraća, izraz se sabijao, možda zato što sve više volim kratke, iskrene i jednostavne stvari, koje opet imaju neku svoju slojevitost kada ih čitaš u različitim trenucima. Nadam se da nešto od toga može da se nađe i u mojoj zbirci... Kada je u pitanju nit koja povezuje moje stihove ili prozne tekstove, onda je to vjerovatno činjenica da sam ih sve napisala baš ja. Dakle, bez obzira na žanrovska kolebanja riječ je uvijek o jednoj te istoj osjećajnosti i individualnosti, bez obzira na teme kojih se dotičem.

DEPO 2: Možete li nam opisati detalje nastanka knjige, put od ideje pa sve do promocije?

Knjiga je nastajala polako. U stvari, dugi niz godina nije ni imala baš namjeru postati knjiga. Radilo se više o nekoj mojoj impulsivnoj potrebi da se na trenutak smirim i porazgovaram malo sama sa sobom, i pri tome se malo i zabavim. Vremenom se tih razgovora i nakupilo. Onda sam, kako to često biva, te moje "pisanije" pokazala nekim prijateljima, kojima se to dopalo. Tako nekako se i rodila ideja o tome da bi bilo lijepo moje tekstove i objaviti negdje. Ipak, najveću zaslugu što se sav taj materijal spojio na kraju u ovu zbirku imao je moj prijatelj Ismar Mujezinović, koji je od momenta kad ih je pročitao smatrao da moje pričice treba da ugledaju svjetlo dana i vjerovao da mogu dobro funkcionisati kao cjelina. Potaknuta tom pozitivnom kritikom, jednog dana, prije par godina sam sjela, pročešljala sve svoje papire, hard diskove, memory stickove, pa čak i floppy diskove, napravila selekciju i sabrala ih na jedno mjesto. Ismar je knjigu grafički ovako lijepo opremio i napravio fotografije koje se vezuju za pojedina poglavlja. Knjiga je objavljena ovog ljeta u suizdavaštvu DEPO PORTALA i izdavačke kuće Buybook, može se naći u knjižarama, a evo sada se bliži i zvanična promocija kojoj se radujem. Nadam se da će to biti jedna fina prilika za predstavljanje zbirke javnosti, ali i za lijepo druženje. Promotori knjige biće Goran Samardžić, Jasmin Duraković i Asmir Kujović.

 

DEPO 3: Da li su likovi i situacije u knjizi stvarni, tako da će se ljudi možda prepoznati, ili je riječ o čistoj fikciji?
 

Ova knjiga je fikcija. Ipak, ona se ponajviše bavi unutrašnjim stanjima, previranjima, emocijama, nedoumicama, a u tome se onda prepoznaju mnogi. I to mi je drago, naročito jer su u pitanju ljudi različitih polova, godina i životnih priča. Autobiografska je u mjeri u kojoj je to i svako napisano književno djelo, jer sve što je napisano prerađeno je autorovom maštom, njegovom percepcijom, njegovim osjećanjima. Ali kao što rekoh, u mojim tekstovima događaj je manje bitan, bitno je ono što se u nama dešava nakon što se u vanjskom svijetu nešto dogodi. Ja sam po tome pokušala malo da čačkam.

 

DEPO 4: Pjesme i tekstovi su nastajali u velikom vremenskom periodu od preko deset godina. Koliko su neki od tih zapisa još uvijek aktuelni za Vas?
 

Sve je uvijek aktuelno, jer sve nas je obilježilo u datom momentu. Od onih sam koji misle da se ljudi ne mijenjaju previše u životu. Odnosno, njihova suština se ne mijenja puno. Sretnete tako školske drugove nakon niza godina i različitih iskustava, i svi su možda malo uglađeniji, zreliji, ali u suštini isti. Iste mane i vrline, ista priroda, i to je meni nekako i romantično. Kao da postoji neka nit koja nas neizbježno cijeli život veže za naše dječije i pubertetske osjećaje, snove, komplekse i neduomice. Često, doduše, pomislim da su mlađi ljudi mudriji i pametniji od odraslih, jer ih ne koče i ne blokiraju stečena iskustva, a samim tim i nataloženi strahovi. Oni su često iskreni, impulsivni, prirodni, s jasnim osjećajem za pravdu. Zato i imaju više šansi da mijenjaju stvari jer ih se još ne boje. Nadam se da će ova knjiga lijepo razgovarati i s njima.

 

DEPO 5: Bavili ste se raznim stvarima: novinarstvom, prevodilaštvom, odnosima s javnošću, a sad i pisanjem... Sad kad ste zavirili i u taj svijet, smatrate li da se u BiH može živjeti od pisanja? Pronalazite li se u ulozi književnice?
 

Kada je u pitanju književnost, ja sam, barem u javnom smislu, tek provirila kroz taj prozor, tako da mogu govoriti samo kroz iskustva drugih. A ta iskustva mi nažalost govore da je to prilično teško. U stvari, i ne znam osobu koja u BiH živi samo od književnosti. I naši dokazani, svjetski cijenjeni pisci imaju poteškoće da ovdje nađu izdavača i dobiju pristojna primanja. To ne zvuči ohrabrujuće. Mada, čini mi se da je to sve teže i u drugim zemljama... Tako da se za sada nastavljam baviti svim ovim što ste nabrojali u svom pitanju, što mi i ne pada pretjerano teško, osim ranog ustajanja, jer po prirodi volim i da svaštarim. A što se pisanja tiče, nadam se da će to jednostavno ostati neka moja potreba i u budućnosti, neka vrsta intimnog ispunjenja, da će me to i dalje zabavljati i da ću se i dalje igrati s formom.

(DEPO PORTAL)