Studentski pokret u Srbiji donio je nadu u demokratske promjene i kraj autoritarnog modela vlasti Aleksandra Vučića. Međutim, njegov vanjskopolitički program otvara neugodno pitanje za Bosnu i Hercegovinu: može li se u Srbiji promijeniti politička generacija, a da njena politika prema BiH ostane gotovo ista?
Studentski pokret postao je simbol borbe protiv korupcije, političke kontrole institucija i autoritarnog načina vladanja u Srbiji. Njegova demokratska energija važna je ne samo za Srbiju nego i za cijeli region.
Međutim, objavljeni program Studentske liste pod nazivom „Spoljni poslovi i nacionalni interesi“ pokazuje da promjena političkog sistema ne mora automatski značiti i promjenu nacionalne politike.
Posebno kada je riječ o Bosni i Hercegovini.
Republika Srpska u centru politike prema BiH
U dijelu programa posvećenom Srbima u regionu, Studentska lista najavljuje zaštitu ustavnog položaja, nadležnosti, prava veta i imovine Republike Srpske. Istovremeno traži preispitivanje bonskih ovlasti visokog predstavnika i insistira na saglasnosti Vijeća sigurnosti UN-a prilikom njegovog izbora.
Najavljuje se i jačanje specijalnih i paralelnih odnosa Srbije i Republike Srpske, uključujući ekonomiju, infrastrukturu, energetiku, obrazovanje i javnu sigurnost.
Takvi odnosi sami po sebi nisu sporni jer ih dopušta Dejtonski sporazum, pod uslovom da poštuju suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
Međutim, problem nastaje kada se zaštita entitetskih nadležnosti pretvara u osporavanje nadležnosti države BiH i odluka njenih institucija.
Posebno je osjetljivo pitanje državne imovine, o kojem je Ustavni sud BiH već donosio obavezujuće odluke.
Studentski program ne daje jasan odgovor na pitanje gdje završava legitimna podrška Republici Srpskoj, a počinje političko miješanje Srbije u unutrašnje odnose Bosne i Hercegovine.
Vučić bez Vučića?
Upravo ovdje pojavljuje se zanimljiv politički kontinuitet.
Aleksandar Vučić godinama je formalno podržavao teritorijalni integritet BiH, dok je istovremeno razvijao snažne političke i institucionalne veze s Republikom Srpskom i njenim rukovodstvom.
Studentski program, barem u ovom dijelu, ne pokazuje suštinski raskid s takvom politikom.
Razlika je u tome što Studentska lista najavljuje profesionalniju diplomatiju, snažnije institucije i prekid prakse u kojoj vanjska politika zavisi od jednog političkog lidera.
To bi bila važna demokratska promjena.
Ali otvara i novo pitanje: može li institucionalno uređenija Srbija zapravo dosljednije provoditi iste nacionalne ciljeve?
Drugim riječima, Vučićev način vladanja i srbijanska nacionalna politika nisu isto. Jedno se može promijeniti, a drugo ostati gotovo netaknuto.
A gdje je Bosna i Hercegovina?
U programu je posebno zanimljivo ono što nije jasno definisano.
Dok se detaljno govori o Republici Srpskoj, izostaje razrađena vizija odnosa Srbije s državnim institucijama Bosne i Hercegovine.
Nema jasnog odgovora o poštovanju odluka Ustavnog suda BiH, odnosu prema mogućim separatističkim potezima u RS-u, niti ozbiljnijeg otvaranja pitanja ratnog naslijeđa, uključujući genocid u Srebrenici.
To ne znači da Studentska lista automatski zastupa negativne stavove o svim ovim pitanjima, ali pokazuje da njen program još ne nudi uvjerljivu viziju novih odnosa Beograda i Sarajeva.
Sličan kontinuitet vidljiv je i u drugim vanjskopolitičkim opredjeljenjima: pitanju Kosova, odnosima s Rusijom i odbijanju sankcija Moskvi.
Sve to govori da studentska politička generacija, uprkos demokratskom karakteru svog pokreta, u velikoj mjeri zadržava tradicionalne nacionalne prioritete Srbije.
Demokratska Srbija nije automatski i drugačija Srbija
Bilo bi pogrešno zbog ovih stavova potcijeniti značaj studentskog pokreta.
Borba protiv korupcije, autoritarizma i zloupotrebe institucija predstavlja važan demokratski iskorak. Stabilna i demokratska Srbija dugoročno bi bila bolji susjed Bosni i Hercegovini.
Ali demokratizacija jednog društva ne znači nužno i promjenu njegove vanjske politike.
Za Bosnu i Hercegovinu zato nije ključno pitanje hoće li Srbija nastaviti podržavati Republiku Srpsku. To je legitimno u okvirima Dejtonskog sporazuma.
Ključno je hoće li Beograd tu podršku provoditi uz puno poštovanje suvereniteta, ustavnog poretka i državnih institucija BiH.
Bosni i Hercegovini potrebna je demokratska Srbija. Ali potrebna joj je i Srbija koja će Bosnu i Hercegovinu prihvatiti kao ravnopravnu i suverenu državu, a ne prvenstveno kroz odnos prema jednom njenom entitetu.
Zato je možda najvažnije pitanje koje otvara studentski program sljedeće:
Dolazi li iz Srbije nova regionalna politika ili samo nova politička generacija koja će stare nacionalne ciljeve zastupati drugačijim jezikom?
(DEPO PORTAL/af)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook