Izvor: N1

Film „Zlatni rez 42: Djeca Kozare“ Lordana Zafranovića napadan je iz Zagreba i Beograda i prije javne premijere. Iza zajedničke etikete „kontroverzan“ kriju se tri različita spora: o prikazivanju ustaških zločina, o političkoj upotrebi sjećanja i o upravljanju festivalom koji ga je prikazao.

Hrvatska desnica film naziva velikosrpskom propagandom, dio srpske opozicione kulturne scene pozvao je reditelja da ga povuče, a sam Zafranović (82) tvrdi da su ga odbili Kan, Berlin i Karlove Vari. Ti se sporovi u javnosti često stapaju u jedan, ali imaju različite aktere i različite argumente.

O čemu je film

Film traje 249 minuta i zasnovan je na scenariju Arsena Diklića iz 1986, koji je Zafranović adaptirao; producent je TS Media. Prema katalogu FEST-a, kroz isprepletene perspektive žrtava i počinilaca prati stradanje Srba, Jevreja, Roma i hrvatskih antifašista od ruku osmorice ustaških ubica.

Rene Bitorajac igra Maksa Luburića, zapovjednika ustaških logora; u podjeli su i Leon Lučev, Milivoj Beader, Anica Dobra, Irfan Mensur i Predrag Miki Manojlović. Prema rediteljevim riječima, završena je i montaža serije od sedam jednosatnih epizoda; ranija produkcijska najava govorila je o šest.

Prikaz u Novostima izdvaja preplitanje igranih scena s crno-bijelim arhivskim snimcima i ocjenjuje da film Hrvate ne prikazuje jednodimenzionalno. Prema ranijem rediteljevom objašnjenju, film je građen od 42 velike sekvence.

Historijska podloga je dokumentovana. JUSP Jasenovac u poimeničnom popisu navodi 83.145 žrtava jasenovačkog logorskog sistema 1941–1945, od toga 20.101 dijete do 14 godina, uz napomenu da popis nije konačan. Brojke obuhvataju cijeli logorski sistem, a ne samo djecu s Kozare.

Od scenarija do premijere

Scenarij iz 1986. do javne premijere stigao je 2026. U Hrvatskoj snimanje nije bilo moguće, kaže Zafranović, jer je od 1990-ih tamo važio za izdajnika; 1991. je napustio zemlju nakon sukoba s Franjom Tuđmanom.

U Srbiji je projekat više puta odbijen. Komisija Filmskog centra Srbije 2018. nije mu dodijelila novac, navodeći ograničena sredstva i skupu rekonstrukciju epohe, a predsjednik komisije Žarko Dragojević podnio je ostavku. Odlukom od 21. jula 2020. FCS je odobrio 30 miliona dinara na konkursu za dugometražne filmove s nacionalnom temom: od 11 prijava podržana su dva projekta, „Djeca Kozare“ i „Heroji Halijarda“ sa 52 miliona. Riječ je o odobrenoj podršci, ne o ukupnom budžetu filma.

U međuvremenu je snimljena „Dara iz Jasenovca“ Predraga Antonijevića, a Biljana Srbljanović objavila je tekst o sličnostima njenog scenarija s Diklićevim.

Značajan dio novca došao je iz Banje Luke. U obraćanju za RTRS Zafranović kaže da je Republika Srpska osigurala „skoro trećinu sredstava“ i zahvaljuje predsjedniku Miloradu Dodiku; taj udio je njegova izjava, a ne nezavisno provjeren finansijski obračun. Snimalo se uglavnom u Srbiji, pa je Zrenjanin glumio Zagreb u vrijeme NDH.

Prvi spor: napadi na temu

Prvi spor vodi se oko same teme. Prije javne premijere revizionisti i negatori ustaških zločina u Hrvatskoj optuživali su Zafranovića da u Srbiji skuplja jeftine političke poene i snima propagandu, a dio desnice film naziva velikosrpskom propagandom. Prema pisanju Novosti, na društvenim mrežama traženo je i protjerivanje glumaca iz Hrvatske.

Takve reakcije decenijama prate Zafranovićeve filmove o NDH, od „Okupacije u 26 slika“ do dokumentarca o suđenju Andriji Artukoviću.

Drugi spor: politička upotreba sjećanja

Drugi spor ne dovodi u pitanje zločin nego pokroviteljstvo. Film je finansiran kroz FCS-ov konkurs za nacionalnu temu i novcem Republike Srpske, a banjalučka projekcija u Boriku 3. oktobra održana je dan prije općih izbora u BiH. SNSD je na svojoj stranici objavio da je događaj održan pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Srpske, uz prisustvo političkih zvaničnika. Iz toga ne slijedi da je projekcija bila izborni skup, ali objašnjava zašto je tako čitana.

Ante Tomić je u Jutarnjem listu Zafranoviću zamjerio šepurenje o trošku Vučića i Dodika i to što snima u Srbiji dok je srpskim kolegama poput Gorana Markovića i Srdana Golubovića onemogućeno da rade. Njegova završna teza je teža: da će hrabar trud glumaca na kraju poslužiti samosažalijevanju i potiskivanju vlastitih zločina, uključujući Srebrenicu, koju se izbjegava nazvati genocidom.

Milivoj Beader postavio je isto pitanje konstruktivno. Predložio je da projekcije u Republici Srpskoj budu posvećene i žrtvama opsade Sarajeva, Prijedora i Srebrenice, jer univerzalna poruka o zlu traži odnos prema svim žrtvama. Kategorija „nacionalna tema“ pomaže objasniti očekivanja pokrovitelja i javnosti, ali sama ne dokazuje da je sadržaj filma politički diktiran.

Nastavak teksta čitajte ovdje. 

(DEPO PORTAL/ad)