Ljeto 2025. godine. Augustovski dan. Pretopao, onako kako to samo u Hercegovini može biti.

Čekala je da prođe najgora dnevna žega. Lagano, penzionerski, držeći se hlada, prešla je rječicu pored zgrade Željezničke stanice. Samo nekih pet minuta šetnje dijelilo je sedamdesetčetvorogodišnju Anđelku Žuža od stana njenog brata Jakova Šimunovića u Titovoj ulici, kojeg je krenula obići.

Ali Konjic na tom mjestu presijeca magistralni put M-17.

- Gužva je bila. Svjedoci su kasnije govorili da su auta svirala. Prošao je jedan kamion, Anđelka je krenula, ali je drugi kamion iza njega dao gas. Džaba su ljudi galamili. Vikali su: 'Lagano, lagano!' Ali ništa. Vukao ju je petnaestak metara, govori Jakov Šimunović, brat stradale Anđelke, pa dodaje: 

- Semafor je tada bio ugašen.

Anđelka je zadobila teške povrede. U bolnici u Mostaru amputirana joj je noga, prvo ispod, a naknadno i iznad koljena, piše Oslobođenje.
 

Građanski protesti  

Slika papuča koje su ostale iza nesretne žene na magistralnoj cesti što prolazi kroz centar grada uznemirila je građane. Organizovani su protesti. Konjičani su tražili da se konačno riješi pitanje ove opasne tačke i da se reguliše saobraćaj.

Nakon teške nesreće Anđelke Žuže, zahtijevali su da se semafor na glavnoj raskrsnici u centru Konjica više ne gasi. Poručili su: preča je sigurnost nego saobraćajne gužve.

- Ja sam lično stajao 18 minuta na semaforu kad nije bio upaljen. Tek nakon 18 minuta mogao sam relativno sigurno preći. Nadmećeš se s autom: hoćeš li ti, hoće li on. U vrijeme velikih gužvi to je bilo stvarno zeznuto. Znam da su ljudi prilazili i pomagali starijima ili djeci da pređu. Uzmeš nanu pod ruku pa je prevedeš da ide malo brže, govori Dino Muhibić, lokalni aktivista i urednik portala NoviKonjic.ba, koji je bio jedan od organizatora protesta.

Nakon protesta građana i velikog pritiska na lokalne vlasti, odlučeno je da se semafor više ne isključuje. Postavljen je i drugi, malo niže, kako bi se garantovala sigurnost pješaka.

Danas se o tom semaforu uglavnom govori zbog onoga što se događa s druge strane raskrsnice - o kilometarskim kolonama i satima čekanja.

Život u ritmu semafora

Konjičani nerado govore o ovoj temi. Brecnu se, gotovo se i naljute kada ih novinar iz Sarajeva pita o semaforu koji je postao glavna kost u grlu saobraćaja u BiH. Pristupačniji su tek kada im se objasni da želimo čuti njihovu stranu priče.

- Semafor u Konjicu, pa semafor u Konjicu… To je postala fama. Tako nam i treba kad nam Facebook i mreže određuju šta nam je tema. Pa i u Sarajevu ima 15 semafora dok uđeš u grad, pa niko o tome ne priča, kaže nam Adnan, kojeg zatičemo u blizini raskrsnice dok preko telefona nekome objašnjava kolike su gužve i da li treba da ide prema Konjicu.

I Adnan je, kao i većina mještana, za to da semafor ostane upaljen jer bi u suprotnom grad bio presječen napola.

Prema podacima JP „Ceste FBiH“ iz 2024. godine, u augustu je ovuda prošlo blizu 600.000 vozila. Iz godine u godinu gužve su sve veće.

Svi manje-više znaju šta je trajno rješenje: obilaznica oko Konjica ili završetak autoputa na Koridoru Vc. Međutim, lokalno stanovništvo je već umorno od priča i zastoja.

- Naravno da postoji rješenje, sve i sam znaš. Evo sad fol hoće da kopaju kroz Prenj, a mi ovdje ginemo na ulici. Rade se putevi po svakojakim pripizdinama, a na nas nikad da dođe red. Zato, kad je gužva: čekaš i šutiš, dodaje Adnan vidno iznerviran.

Iako ih gužva frustrira, Konjičani smatraju da semafor mora raditi. U međuvremenu, svoj svakodnevni život planiraju u ritmu semafora.

Nastavak teksta čitajte ovdje. 

(DEPO PORTAL/ad)