Izvor: Tačno.net
Piše: Amer Obradović

Najteže je pisati ma(h)murne tekstove. One poslije poraza. Koji to, zapravo, i nije. Zato je ovo ”h” u zagradi. I ne radi se tu samo o filološkom pristupu nego o gradaciji i intenzitetu ma(h)murluka. Rano jutros fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine izgubila je od Sjedinjenih Država negdje kod San Franciska. Barbarez u suzama, a mi kao nacija u ovom ”h” iz zagrade, kao znamo da smo napravili veliku stvar i da (ni)smo mogli više, vjerujući da ono najbolje od Muharemovića, Alajbegovića, Bajraktarevića, Mahmića, Memića, Malića… tek dolazi.

Pred utakmicu sjedio sam s prijateljem koji se tek vratio iz Amerike i Kanade i razgovarao o uspjehu ove naše zlatne djece (plus Džeko i Kolašinac) te o tome kako su Halidovi Ljiljani postali simbol ove generacije. Ljubavni hit Nazifa Gljive s početka devedesetih se srastao s reprezentacijom te se, kao da je nošen polenovim prahom, proširio među navijačima. Popularnost pjesme rasla je odlaskom besmrtnog Halida Bešlića, dakako, ali i zahvaljujući simbolici vremena kada je nastala i šta ova naša djeca koja nose grb Bosne i Hecegovine trenutno predstavljaju. Što je u suštini uvijek jače od razuma. I neka je.

U tom razgovoru u kojem su se isprepletale priče o njegovom boravku u Torontu, Los Angelesu i Seattleu, o pjesmi o ljiljanima, o tome koliko je zapravo plasman na Mundijal i prolazak u nokaut fazu epska stvar za našu zemlju i kako ćemo nekad morati biti i ma(h)murni, ali i gordi tražeći krivce čak i za pobjedu. Jer ovo, zapravo, i jeste priča o pobjedi. Tada sam mu ispričao jednu ličnu priču.

Početkom augusta 1993. godine, u najgori vakat, HVO je minirao Podgradsku džamiju u Stocu, prelijepu osmansko-mediteransku kamenu ljepoticu. Tog jutra, detonacija je bila užasavajuća, jer džamija bila udaljena nekoliko stotina metara od Koštane bolnice koja je tada bila pretvorena u koncentracioni logor za Bošnjake. Nas nekoliko vojna policija izvela je iz logora da čistimo ostatke džamije i munare koja je bila pala preko ceste. Ta scena u kojoj jedan sedamnaestogodišnjak čisti ostatke džamije, vjerujući kako u tom momentu u tom gradu – kao u Halidovoj pjesmi – nema nikoga, trajno mi se urezala u sjećanje. Tada mi je kroz glavu prolazilo samo kako ću preživjeti. Mislio sam da je Stolac trajno izgubljen. Za ljude. Za spomenike. Za kulturu… Opisivao sam prijatelju tu ratnu scenu i dramu.

Ali – a male laste s juga dolaze, kako kaže Halidova pjesma – nastavio sam priču, kako sam neki dan sjedio u lokalnom kafiću, baš tu, pored obnovljene džamije, dok su djeca, mladići i cure poput lasta dolazili u dresovima Alajbegovića, Bajraktarevića, Džeke…, ulicom s koje sam ja čistio ostatke munare 1993. godine. U tom trenutku svi ti ljudi u dresovima su za mene pobjednici. Stolac je pobijedio, kao što je i zemlja u kojoj, meni se te 1993. činilo da nemam nikoga, ipak opstala. I ne samo to, ta je pobjeda bila i u penalu Esmira Bajraktarevića u Zenici, i u golu Kerima Alajbegovića u Seattleu, ali i u suzama Sergeja Barbareza u Santa Clari. Ta se pobjeda, na kraju krajeva, možda najbolje vidi i u slici da dvojica mojih Stočana, Nikola Katić i Haris Tabaković, srcem igraju za Bosnu i Hercegovinu.

Stranci vole da koriste riječ – resilience – otpornost, što bi se prevelo na naš, ali opisati ovu našu fudbalsku pobjedu i kontekst šta ona predstavlja za zemlju, treba puno više od te riječi. Zato ovu besanu noć ne treba pamtiti po rezultatu. Rezultati će ostati zapisani u statistikama, a meni su važnije slike. Kako jedan dječak 1993. godine čisti kamenje srušene munare vjerujući da je ostao sam. I neka druga djeca koja trideset i tri godine kasnije istom tom ulicom prolaze kao laste u dresovima Bosne i Hercegovine. Između te dvije slike stala je cijela jedna zemlja. Zemlja za koju nam se jednom učinilo da u njoj nema nikoga, a koja je, zapravo, cijelo vrijeme stvarala svoje pobjednike. A ovi Barbarezovi momci su tek počeli pobjeđivati.

(Tačno.net/DEPO PORTAL/ad)