Genomska studija otkriva

Nasilna 'barbarska invazija' pod znakom pitanja: Šta se događalo sa stanovništvom Evrope nakon pada Rimskog carstva?

Nedjeljni magazin30.04.26, 16:05h

Nasilna 'barbarska invazija' pod znakom pitanja: Šta se događalo sa stanovništvom Evrope nakon pada Rimskog carstva?
Novo istraživanje zasnovano na analizi genoma stanovnika utvrđene rimske granice na području današnje južne Njemačke pokazuje kako su te dramatične političke promjene uticale na obične ljude, ali i osporava uvriježenu predodžbu o nasilnoj „barbarskoj invaziji“

 

 

Pad Zapadnog Rimskog carstva 476. godine nove ere predstavljao je prelomni trenutak u ljudskoj historiji, kada je germanski vojskovođa Odoakar svrgnuo mladog cara Romula Augustula u Italiji i pokrenuo raspad centralizirane vlasti u velikom dijelu Evrope.


Novo istraživanje zasnovano na analizi genoma stanovnika utvrđene rimske granice na području današnje južne Njemačke pokazuje kako su te dramatične političke promjene uticale na obične ljude, ali i osporava uvriježenu predodžbu o nasilnoj „barbarskoj invaziji“ koja je preplavila nekadašnje rimske teritorije.


Istraživači su, između ostalog, utvrdili da je ukidanje carskih ograničenja na brakove dovelo do brzog miješanja između rimskog vojnog garnizona i urbanog stanovništva s jedne strane te lokalnog stanovništva nižeg društvenog statusa, uključujući i ljude s porijeklom iz sjeverne Evrope, s druge strane.


- Vremensko podudaranje između pada Zapadnog Rimskog carstva u Italiji i genetske promjene koju bilježimo u južnoj Njemačkoj izuzetno je precizno - izjavio je antropolog i populacijski genetičar Joachim Burger sa Univerziteta Johannes Gutenberg u Mainzu, viši autor studije objavljene u časopisu Nature.


Istraživači su analizirali genome 258 osoba sahranjenih u tzv. rednim grobovima na području današnjih njemačkih saveznih pokrajina Bavarske i Hesena, od čega je 112 osoba pokopano u bavarskom selu Altheim. Većina ukopa datira iz perioda između 450. i 620. godine.


Redna groblja bila su nova praksa ranog srednjeg vijeka, u kojoj su osobe sahranjivane u pravilnim redovima, često uz grobne priloge poput odjeće, nakita i oružja. Takva groblja prostirala su se duž nekadašnje rimske granice od Nizozemske do Mađarske.


Rimske vlasti su duž germanske granice uspostavile vojne ispostave radi zaštite od upada i nemira, a neke od njih s vremenom su izrasle u veća naselja i gradove, uključujući Mainz, Regensburg, Trier i Köln.


Genetski podaci pokazali su veliku demografsku promjenu koja se podudara s raspadom rimskih državnih struktura krajem petog stoljeća. Utvrđeno je da su ljudi iz sjeverne Evrope već ranije, u manjim grupama, migrirali prema jugu i naseljavali to područje, živeći odvojeno od šire rimske populacije, vjerovatno često kao poljoprivredni radnici.


U to vrijeme doseljenicima je mogla biti dodijeljena zemlja pod određenim uslovima, uključujući zabranu sklapanja brakova s Rimljanima.


- Živjeli su tamo generacijama, sklapajući brakove gotovo isključivo unutar vlastite zajednice i tako čuvajući svoje sjevernoevropsko genetsko naslijeđe - rekao je Burger.


Rimsko vojno i civilno stanovništvo bilo je genetski raznoliko i činili su ga ljudi porijeklom iz različitih dijelova carstva. Jasno su se razlikovali od doseljenika sa sjevera Evrope, uključujući područja udaljena poput Britanije, ali i od ljudi s Balkana i iz Azije.


Nakon propasti carstva, genomi pokazuju sve češće brakove između te dvije populacije i mirnu integraciju stanovništva, iz koje je nastalo novo ranosrednjovjekovno društvo.


- Iako bilježimo kretanje stanovništva sa sjevera prema jugu preko nekadašnje carske granice, većina tih migracija dogodila se generacijama prije samog sloma carstva - rekao je Burger, dodajući da su počele već u trećem i četvrtom stoljeću.


Naglasio je da taj priliv stanovništva nisu činile velike etnički homogene plemenske mase, već manje rodbinske grupe i pojedinci, što direktno proturječi tradicionalnom narativu o masovnoj barbarskoj invaziji nakon pada Rima.


Zapadno Rimskog carstvo raspalo se nakon dugotrajnog perioda nestabilnosti i vojnih poraza, dok je Istočno Rimsko carstvo, kasnije poznato kao Bizantsko carstvo sa središtem u Konstantinopolu, današnjem Istanbulu, nastavilo postojati još stoljećima.


Podaci iz genoma otkrivaju i društvene okolnosti tadašnjeg stanovništva. Očekivani životni vijek iznosio je oko 40 godina za žene i 43 godine za muškarce, uz visoku smrtnost dojenčadi. Gotovo četvrtina djece izgubila bi barem jednog roditelja do desete godine života.


Kršćanstvo je u to vrijeme već bilo čvrsto ukorijenjeno kao državna religija Rimskog carstva. Genetski podaci pokazuju da su porodice uglavnom bile monogamne nuklearne zajednice, udovice se nisu preudavale unutar porodice pokojnog muža, a bliski rodbinski brakovi, poput brakova među rođacima, strogo su izbjegavani.


- Sve te osobine odražavaju kršćanske norme kasne antike - kazao je Burger.


Studija također pokazuje da su u stoljećima nakon pada carstva u regiju pristizali novi doseljenici sa sjevera, a do sedmog stoljeća formiran je novi genetski profil koji veoma podsjeća na onaj koji danas postoji u centralnoj Evropi.


(FENA/ad)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook