Diljem zapadnih medija analiziraju se tvrdnje poljskog premijera Donalda Tuska, koji je javno i sasvim otvoreno izrazio sumnju hoće li Sjedinjene Države i ubuduće ostati čvrsto privržene obvezi obrane Europe u okviru NATO-a, osobito u slučaju ruskog napada. Slobodna Damacija podsjeća da je u razgovoru za Financial Times upozorio da bi Rusija mogla napasti neku članicu Saveza već "za nekoliko mjeseci", što odražava duboku nelagodu koja se u europskim prijestolnicama gomila nakon prijetnji predsjednika Donalda Trumpa i njegovih nejasnih poruka o budućnosti američke uloge u obrani kontinenta.

Tusk kaže da danas, posebice na istočnom krilu NATO-a, raste pitanje je li Savez još uvijek politički i logistički spreman brzo i odlučno reagirati u slučaju da Moskva krene na neku od članica. Naglašava da njegovi komentari ne dovode u pitanje formalnu snagu članka 5. Sjevernoatlantskog ugovora, koji jamči uzajamnu obranu, nego odražavaju njegovu želju da se "jamstva s papira" pretvore u konkretne, operativne mehanizme. Premijer otvoreno govori o "kratkoročnim horizontima", više u mjesecima nego u godinama, i ističe da je ključno da svi članovi Saveza svoja obećanja shvate jednako ozbiljno kao Poljska.

Pretjeruje li Tusk? Možda u vremenskom okviru, ali većina relevantnih zapadnih analitičara danas ne govori više o tome je li ruski napad na neku članicu EU‑a moguć, nego o tome kada bi takav rizik mogao postati realan – i koliko je Europa spremna.

Što kažu obavještajne službe i vojni stručnjaci

Danska vojna obavještajna služba procjenjuje da bi Rusija u idućih pet godina mogla biti spremna za rat velikih razmjera protiv Europe ako procijeni da je NATO slab i neodlučan. Slične procjene stižu iz Njemačke, gdje se govori da Moskva najkasnije do kraja desetljeća "drži otvorenom opciju rata protiv NATO‑a".

Baltičke države idu još dalje: njihovi sigurnosni krugovi otvoreno govore o vremenskom horizontu od svega tri godine u kojima bi napad na njih mogao postati realan scenarij. Ukrajinski obavještajni šef Kirilo Budanov tvrdi da je Kremlj planove za agresiju na Europu pomaknuo s 2030. na 2027., uz mogućnost okupacije baltičkih zemalja.

Glavni tajnik NATO‑a Mark Rutte javno upozorava da bi Rusija mogla biti spremna upotrijebiti vojnu silu protiv Saveza u roku od pet godina te da je "Savez sljedeća meta Rusije". Na to se nadovezuje niz ratnih simulacija i internih analiza u kojima se sve češće polazi od pretpostavke da je sukob s Rusijom "realna, a ne teorijska mogućnost". Sve ovisi o tome kad će se Rusija oporaviti od rata s Ukrajinom; ta država sada praktički brani Europu jer iscrpljuje Putinovu vojsku... 

Skeptičniji glasovi: volja postoji, ali ne i kapacitet

Ipak, dio stručnjaka upozorava da treba razlikovati političke prijetnje i realne vojne mogućnosti Moskve. Estonski general i zastupnik u Europskom parlamentu Riho Terras kaže da Rusija "ima volje, ali ne i mogućnosti" za napad na EU – barem zasad. Prema tom tumačenju, Kremlj je iscrpljen ratom u Ukrajini, ovisi o ratnoj ekonomiji i treba vremena, novca i tehnološkog oporavka da bi mogao voditi veliki rat protiv NATO‑a.

Neki vojni analitičari u srednjoj Europi upozoravaju da se dio scenarija u javnom prostoru "preuveličava", osobito kada je riječ o spektakularnim invazijama duboko u teritorij Saveza, no i oni ističu da rastu incidenti na granicama, sabotaže, dronovi i cyber-napadi – zona "ispod praga rata" kojom Moskva testira živce i jedinstvo EU‑a i NATO‑a.

Ratne simulacije i ‘testiranje‘ Saveza

Nedavne ratne simulacije, uključujući one koje je opisao Wall Street Journal, polaze od scenarija ruskog napada ili upada u neku od baltičkih država, primjerice Litvu, te pokazuju ozbiljne slabosti u brzini odlučivanja i logistici NATO‑a. Rezultat takvih simulacija nije toliko zaključak da Rusija sutra kreće na Tallinn ili Vilnius, koliko upozorenje da bi Savez u prvim danima krize mogao djelovati sporo, nekoordinirano i podijeljeno.

Zapadni sigurnosni analitičari upozoravaju i na tzv. testne scenarije: ograničene incidente, diverzije ili "zaštitu" ruskog stanovništva u nekom pograničnom gradu unutar EU‑a, kako bi se provjerilo hoće li NATO doista reagirati. Takav pristup – kombinacija pritiska na granicama, propagande i pravne magle – smatra se vjerojatnijim od frontalne invazije na veliku državu članicu.

Zaključne poruke analitičara: rizik raste, vrijeme curi

Zajednički nazivnik većine ozbiljnih analiza jest da je izravni napad na članicu EU‑a danas malo vjerojatan, ali da se ta vjerojatnost povećava što je Europa slabije pripremljena i što su politički signali iz Washingtona nejasniji. Stručnjaci upozoravaju da Moskva pomno promatra razinu europskog naoružavanja, političke podjele u EU‑u i NATO‑u te unutarnju situaciju u SAD‑u – i da će, procijeni li da je Zapad razjedinjen i spor, "prozor prilike" za agresiju postati opasno širok.

Istodobno, sve veći broj analitičara zaključuje da je "vrijeme mira kakvo je Europa poznavala nakon hladnog rata prošlo" te da kontinent ulazi u razdoblje u kojem se mora ozbiljno ponašati kao da je rat moguć – upravo zato da do njega ne dođe. U tom smislu, pitanje više nije samo hoće li Rusija napasti neku članicu EU‑a, nego hoće li Europa u idućih nekoliko godina uspjeti dovoljno ojačati obranu i političku koheziju da takav napad ostane – preskup i preopasan čak i za Kremlj, prenosi Sl. Dalmacija.

Što je članak 42. stavak 7 Ugovora o Europskoj uniji, čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)