Zamislite sobu. Bez kamera. Bez publike. Bez sudije. Dvanaest ljudi sjedi oko stola. Ne poznaju se. Nemaju funkcije. Nemaju titule. Ipak, u njihovim rukama je odluka koja treba odgovoriti na jedno konkretno pitanje: ko je odgovoran za tramvajsku nesreću u Sarajevu?

Da li je kriv vozač? Da li sistem? Da li je u pitanju propust institucija? Ti ljudi slušaju svjedoke, gledaju snimke, analiziraju izvještaje. I na kraju, bez ikoga izvan te sobe, moraju odlučiti.Ovo nije scena iz filma. Ovako se sudi pravda u Sjedinjene Američke Države.

Kao što je poznato, u SAD-u sude porotnici birani među građanima. U slučaju O. J. Simpson trial, porota je odlučila drugačije nego što je očekivao veliki dio javnosti. Presuda je podijelila naciju. Jedni su slavili, drugi su bili uvjereni da je pravda iznevjerena.

Godinama kasnije, u procesu George Floyd murder trial, porota je izrekla presudu koja je imala težinu društvene prekretnice. Nije to bio samo sudski epilog – bio je to trenutak u kojem je Amerika pogledala samu sebe.

A onda i slučaj Harvey Weinstein. Tu su porotnici presudili ne samo čovjeku, nego i jednoj kulturi moći i šutnje. U svim tim pričama sudija je bio tu, ali nije odlučivao. Odlučivali su građani.

Kod nas, u gotovo svim slučajevima, sudija vodi proces, bilježe se riječi, dokazi se slažu u spise. I na kraju – presuđuje. Ali ovdje je i opće mišljenje da je pravosuđe kod nas zatvoren sistem, u kojem se odlučuje po evropskom modelu i pod teškim optužbama za zloupotrebe, veze s politikom, pa i korupciju.

Šta bi bilo da su u slučajevima poput slučaja Dženan Memić ili David Dragičević sudili porotnici – građani? Ljudi iz komšiluka. Ljudi s posla. Ljudi s ulice.

Da li bi presude možda bile drugačije? Ti slučajevi nikada nisu bili samo pravni. Oni su kod nas odavno postali velike političke teme. I to nerješene.

Bosna i Hercegovina nikada nije izgradila sistem porote. Naša pravna tradicija, oblikovana pod utjecajem  kontinentalne Evrope, polazi od toga da pravdu donose profesionalne sudije, daleko od građana, pa često i od same javnosti. Jer upravo ta distanca – ta zatvorenost sistema – postaje izvor sumnje.

Sudovi u Bosni i Hercegovini već godinama su pod ozbiljnim optužbama javnosti: za politički uticaj, za selektivnu pravdu i za korupciju. U zemlji u kojoj se presude sve češće tumače kao političke odluke, pitanje porote više nije teorijsko – nego pitanje legitimiteta pravde: I što je sistem zatvoreniji, to je nepovjerenje veće.

Odluke se donose “iza vrata” sudskih institucija, a građani ih doživljavaju kao tuđe, a ne svoje. Da li bi prisustvo građana u sudnici – ne kao publike, nego kao onih koji odlučuju – moglo promijeniti tu percepciju? Da li bi dvanaest porotnika u jednoj sobi značilo više povjerenja, više transparentnosti ili samo veću pravnu neizvjesnost?

Iskustvo Sjedinjene Američke Države sugerira jedno: porota ne garantuje savršenu pravdu, ali daje osjećaj da pravda pripada svima.

(DEPO Portal/ak)