NATO i Srbiju povezuje odnos koji zvanično ne smije postojati – a ipak je već odavno stvarnost. Dok Beograd neumorno naglašava svoju vojnu neutralnost i politički inscenira balans između Zapada i Rusije, pogled na vojnu praksu pokazuje drugačiju sliku. Saradnja s NATO-om intenzivnija je nego s bilo kojim drugim partnerom.

Ovo je objavio njemački list Junge Welt u tekstu novinara Erdina Kadunića.

Kako se navodi, aktuelan primjer daje najava NATO komandne strukture u Lago Patriji, dijelu grada Giugliano in Campania blizu Napulja. U maju ove godine savez planira zajedno sa srpskom vojskom održati vježbu na vojnom poligonu Borovac – na poziv vlade u Beogradu. NATO komandant, admiral George M. Wikoff, nedavno se tim povodom sastao sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Na društvenim mrežama Vučić je govorio o „značajnom sastanku“ i produbljivanju saradnje – naravno uz istovremeno očuvanje vojne neutralnosti. Međutim, upravo ta neutralnost sve više djeluje kao politička fasada.

Od kada je Srbija 2006. godine pristupila NATO programu „Partnerstvo za mir“, vojna saradnja sa savezom kontinuirano se produbljuje. Prema sigurnosnim analizama, Srbija je od tada učestvovala u više od stotinu vojnih vježbi sa državama članicama NATO-a. S Rusijom ih je bilo tek desetak. Sam taj odnos jasno pokazuje u kojem se pravcu kreće vojna praksa Beograda. Politika koja govori o neutralnosti, a istovremeno provodi više od stotinu vježbi sa jednim vojnim savezom, djeluje teško uvjerljivo.

Koliko je taj geopolitički balans osjetljiv, posebno se pokazalo 2020. godine. Tada je Srbija trebala zajedno s Rusijom i Bjelorusijom učestvovati u vojnoj vježbi „Slavensko bratstvo“. Za Moskvu je ta vježba predstavljala simboličan signal vojne povezanosti triju slavenskih država. No reakcije iz Brisela, Washingtona i više evropskih prijestolnica nisu dugo čekale.

U tom trenutku Bjelorusija je zbog, prema opoziciji, falsifikovanih predsjedničkih izbora Aleksandra Lukašenka bila pod snažnim međunarodnim pritiskom. Evropska unija je izbore ocijenila nedemokratskim i pripremala sankcije. U takvoj situaciji srpsko učešće u vojnoj vježbi s Minskom i Moskvom u zapadnim prijestolnicama protumačeno je kao politički signal protiv Evrope.

Pritisak na Beograd brzo je postao vidljiv. Predstavnici EU javno su podsjetili srpsku vladu da zemlja kandidat za članstvo mora postepeno usklađivati svoju vanjsku i sigurnosnu politiku s politikom Evropske unije. Diplomate su iza zatvorenih vrata govorile o „nekonzistentnim signalima“ koje Srbija šalje: s jedne strane želi članstvo u EU, a s druge demonstrira vojnu solidarnost s Rusijom i Bjelorusijom. Poruka je bila jasna – takva vježba mogla bi ozbiljno oštetiti evropsku perspektivu Srbije.

Beograd je reagovao neobično brzo. Srpska vlada objavila je moratorij na sve međunarodne vojne vježbe – i sa zapadnim i s istočnim partnerima. Formalno je odluka predstavljena kao neutralna. Politički je, međutim, bilo jasno o čemu se radi: Srbija se povukla iz vježbe s Rusijom i Bjelorusijom. Da je ta odluka donesena neposredno nakon intenzivnih razgovora sa zapadnim partnerima, u diplomatskim krugovima gotovo niko nije smatrao slučajnošću. Mnogi analitičari u tome su vidjeli jasan znak koliko je uticaj Zapada na sigurnosnopolitičke odluke Beograda već snažan.

Pravi konflikt, međutim, ne leži u vojnoj saradnji, nego u srpskom društvu. Predsjednik Aleksandar Vučić bi se geopolitički vjerovatno relativno brzo mogao odlučiti za članstvo u NATO-u. Njegov problem je javno mnijenje u vlastitoj zemlji.

U srpskoj populaciji slika NATO-a i danas je duboko negativna – prije svega zbog zračnih napada 1999. godine tokom rata na Kosovu. I danas, 27 godina kasnije, u centru Beograda stoji više tada uništenih zgrada koje su namjerno ostavljene neobnovljene. One služe kao vidljivo podsjećanje na bombardovanja. NATO rat postao je centralni dio srpske političke kulture sjećanja.

Približavanje NATO-u zato ne bi predstavljalo samo vanjskopolitičku odluku, nego i društvenu transformaciju. Politička elita morala bi uvjeriti stanovništvo čiji se historijski narativ dugo gradio upravo na otporu toj alijansi. Uz to dolazi i neriješeno pitanje Kosova. Svako ozbiljno približavanje Srbije NATO strukturama neizbježno bi otvorilo pitanje konačne normalizacije odnosa s Kosovom – izuzetno osjetljivu političku temu u Beogradu.

Istovremeno Rusija gubi značaj kao vojni partner. Rat protiv Ukrajine snažno je vezao ruske vojne kapacitete. Ruska vojna industrija suočava se s problemima u snabdijevanju, a međunarodni ugovori o naoružanju djelimično se odgađaju ili suspenduju. Za Srbiju to znači jednostavno: Rusija je kao vojni partner manje dostupna nego ranije.

I geopolitički je trenutak zaokreta povoljan. Moskva je zaokupljena ratom u Ukrajini i napetostima na Bliskom istoku i ima malo kapaciteta da se intenzivno bavi strateškim opredjeljenjem Srbije.

Da Srbija ima ključnu stratešku ulogu u geopolitičkom nadmetanju između Zapada i Rusije, danas se otvoreno raspravlja i u sigurnosnopolitičkim think-tankovima. Neki analitičari Beograd više ne vide samo kao regionalnog aktera, nego kao potencijalnu polugu u širem konfliktu između Rusije i Zapada.

Tako stratezi u Washingtonu tvrde da bi dugoročna integracija Srbije u zapadne sigurnosne strukture mogla ne samo stabilizirati Balkan nego i dodatno potisnuti ruski uticaj u Evropi. U toj logici Srbija više ne bi bila problem evropske sigurnosne politike, nego potencijalni geopolitički dobitak za Zapad.

Pozadina je očigledna: Rusija već godinama koristi odnose s Beogradom kao kanal političkog uticaja na Balkanu. Istovremeno Moskva u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija i dalje blokira članstvo Kosova u UN-u i tako se predstavlja kao zaštitnik srpskih interesa.

Upravo ta konstelacija otvara i nove strateške mogućnosti. Kada bi Srbija dugoročno pomjerila svoju sigurnosnu orijentaciju više prema Zapadu, Rusija bi izgubila jednog od posljednjih pouzdanih partnera u Evropi. Za Moskvu to ne bi bilo samo simbolično bolno. Pokazalo bi i da se čak i historijski bliski partneri mogu dugoročno približiti zapadnim sigurnosnim strukturama.

Neki američki analitičari idu još dalje i otvoreno razmatraju scenarije u kojima bi Srbija jednog dana mogla postati dio NATO-a – možda čak u okviru šire geopolitičke reorganizacije Balkana. Takva razmišljanja danas možda djeluju daleko, ali pokazuju koliko se strateška percepcija Srbije na Zapadu promijenila.

Sve to vodi paradoksalnoj situaciji: dok politička retorika i dalje govori o neutralnosti, Srbija se vojno korak po korak razvija u pravcu kompatibilnosti s NATO-om. Srpska vojska već godinama uglavnom funkcioniše prema NATO standardima – dijelom i zato što međunarodne mirovne misije Ujedinjenih nacija zahtijevaju upravo takve standarde.

Članstvo u savezu trenutno nije zvanično na političkoj agendi. Međutim, vojna realnost pokazuje jasan trend.

Odnos Srbije prema NATO-u tako ostaje neobičan: javno nevoljen, politički osjetljiv – ali strateški sve bliži. I možda je upravo to prava priča ove saradnje: ljubav koja se ne smije javno izgovoriti, ali se već odavno razvija u praksi.

(FENA/au)