Pobjeda Zohrana Mamdanija na izborima za gradonačelnika New York City je kapitalna politička ali i kulturološka činjenica koja u ovom kriznom dobu ima naročit značaj. U vezi s tim, najprije valja istaknuti da mediji u svijetu općenito ističu to što je on musliman. 

To je veoma indikativan političko-kulturološki i ideologijski fenomen, jer – pokušajmo zamisliti da se u medijskim naslovima pri izboru gradonačelnika u bilo kojem gradu na Zapadu ističe kao najvažniji fakat da je izabrani gradonačelnik kršćanin, židov, budist i sl. Ne pamtim da smo mogli čuti ili čitati takva akcentiranja pri izborima gradonačelnika na Zapadu, ali ni u tzv. muslimanskom svijetu. Šta to znači?

To znači da svjedočimo jednoj važnoj ali ekscesnoj pojavi, i to u najmnogoljudnijem gradu na svijetu. Mediji i njihovi čitaoci/gledaoci na taj način – naslovnim pozicioniranjem te vrste identiteta pobjednika – izražavaju manje ili više svjesno optimalnu začudnost, čak zgranutost nad činjenicom da u najvećem američkom gradu bude izabran za gradonačelnika ni manje ni više nego – musliman. 

Pokušajmo zamisliti da se u medijskim naslovima pri izboru gradonačelnika u bilo kojem gradu na Zapadu ističe kao najvažniji fakat da je izabrani gradonačelnik kršćanin, židov, budist...

To implicira uvjerenje kako je nemoguće, odnosno kako bi, navodno, trebalo biti nemoguće, da u američkom gradu – pa još u najvećem – za gradonačelnika bude izabran musliman. Eventualni kršćanski ili neki drugi vjerski identitet gradonačelnika ne bi bio naslovno pozicioniran. Iz takve reakcije medija i javnosti (o Trumpovoj reakciji da ne govorimo!) proizlazi kako je i u sistemu vrijednosti i u podsvijesti muslimanski identitet situiran kao politički i ideološki inferioran i predodređen, u najmanju ruku, za marginalnost. 

U rastućoj islamofobiji u svijetu, posebno u moćnom evangelističko-cionističkom dijelu Amerike, ovakva reakcija može, itekako, „mirisati“ na islamofobiju. Čak i mediji u muslimanskom svijetu isticanjem muslimanskog identiteta Mamdanija ulaze u taj kontekst islamofobije, makar to i ne bilo tako artikulirano.

No, pogledajmo ovaj „slučaj“ s druge, izrazito pozitivne strane, jer događaj jest višeznačan. Naime, valjalo bi ovu činjenicu posmatrati kao vrlo autoritativnu indikaciju da biračko tijelo (dakle narod) u SAD želi i evo uspijeva pružiti otpor institucijskoj strahovladi cionizma i onima koji su pregrubo prihvatili Profit kao svoje božanstvo te koji ne mare za socijalno i egzistencijalno ugrožene i unižene mase kojih je sve više. 

U rastućoj islamofobiji u svijetu, posebno u moćnom evangelističko-cionističkom dijelu Amerike, ovakva reakcija može, itekako, „mirisati“ na islamofobiju

Stoga bi bilo dobro posmatrati Mamdanijevu pobjedu kao pokazatelj da u najmoćnijoj zemlji svijeta izgledno „fermentiraju“ pozitivne snage, ili procesi, odlučne za povratak Amerike na onaj put pozitiviteta o kome je pisao njen veliki pjesnik Walt Whitman.

Mamdanijevim muslimanskim identitetom ne treba zastrašivati ljude, već treba njegovu pobjedu uzimati kao pokazatelj mogućnosti da ta moćna zemlja odustane od puta kojim se sada zaputila.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.  

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook