Uz saglasnost naših prijatelja, sa portala Artkvart.hr prenosimo autentičan i emotivan doživljaj Bijenala vizuelne umjetnosti SubDokumenta '25, iz očišta  Kristijana Sirotića iz Rijeke

Kada je 1989. godine u Sarajevu završena posljednja YU dokumenta – najveća i najznačajnija izložba moderne i suvremene umjetnosti na ovim prostorima (vjerojatno i šire) – svjedoci toga vremena kunu se da su umjetnici, opraštajući se međusobno i opraštajući se od olimpijskog grada, plakali.

Izvor: Artkvart.hr

Piše: Kristijan Sirotić

Jusuf Hadžifejzović u Galeriji Charlama Depot
 

Možda je to samo preuveličana slika jednog čudnog osjećaja koji se tih godina širio raspadajućom državom, naročito među slobodnomislećim ljudima. Možda nisu svi plakali, ali jasno je da su se opraštali prisnije nego inače. Čudna su to bila vremena i čudna je vibra vladala ovim prostorima.
 

Godinama kasnije, Jusuf Hadžifejzović i Jasmin Duraković pokušavali su oživjeti taj duh, ali tek sada su u tome uspjeli. Skenderija će čitav rujan biti središte moderne i suvremene umjetnosti regije. „Bijenale vizualnih umjetnosti SubDokumenta Sarajevo 2025“ okupilo je autore koji su proteklih godina imali što reći i pokazati. Što će reći i pokazati u godinama koje dolaze, tek ćemo vidjeti. Čudna su opet vremena i čudna vibra opet vlada ovim prostorima.
 

Koincidencija ili ne, baš 1989. godine, uoči posljednje YU dokumente, Dino Merlin je u eter pustio svoj četvrti album nimalo proročanskog naslova „Nešto lijepo treba da se desi“. Ali jedna pjesma s tog albuma ipak nosi ono nešto, pitanje koje se i danas često ponavlja: „Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo?“

Sarajevo sam upoznao poslije Olimpijskih igara 1984. godine, ali prije nesretnog rata, prije razaranja grada i naročito razaranja njegovog prepoznatljivog duha. Prvi poslijeratni povratak u Sarajevo i svaki idući odlazak u taj grad za mene je bio veliko razočarenje. Grad je obnovljen. Ljudi su bili tu. Pazarna vreva, ćevapi, pite, Baščaršija, Begova džamija. Novi hoteli, sve više turista.  Sve je bilo tu. Ali nije bilo onog Sarajeva o kojemu sam mišljenje gradio gledajući Top listu, slušajući Pušenje i prepričavajući njihove fore i stihove.
 

Tako razočaran i ovog sam puta sjeo na kavu kraj Sebilja. I jedna mi je ekipa potpuno promijenila percepciju. Naime, vlasnici okolnih kahvana, slastičarnica i pokoje zalogajnice s ponudom uobičajenom za Sarajevo središnji dio trga prepustili su dobro uhodanoj ekipi, koja je tu razvila vrlo unosan biznis. Od ranog jutra na trg, krovove i suncobrane sjati se jato golubova. Vještim manevrima vrebaju šetače. Nema milosti – žene i djeca najdraže su im mušterije. Kad uspiju prodati priču, žrtva kupi hranu, a onda krene kljucanje iz ruku, s ramena, s glave… U tom trenutku iskače ekipa s aparatima da ovjekovječi spektakl. Naravno, to sve košta ponešto KM-a, kako se dobit dijeli nije poznato, ali činjenica da golubovi uživaju u dobrom zalogaju i vabe mušterije ukazuje da njima pripada veći dio kolača.

U toj golublje-ljudskoj simfoniji napokon sam prepoznao ono što sam tražio godinama – duh Sarajeva. Šegu. Šemu. Zajebanciju.
 

Duh kojega sam tražio ipak je preživio i rat i sva poratna razočaranja, to što se pojavio tamo gdje sam ga najmanje očekivao – među krilima i fotoaparatima – uopće nije bitno.
 

Bitno je da prvi put nakon dugo vremena nisam osjećao teret, osjetio sam neki čudan šarm i lakoću. Čudnim vremenima i čudnoj vibri unatoč.
 

I sve to ponovilo se na otvaranju SUB dokumente. Opet je bilo suza. Emocije su sustigle Jusufa Hadžifejzovića. Nije plakao zbog onoga što slijedi, nego zbog onoga što nije bilo. I zbog činjenice da su se oni koji imaju moć mijenjati i korigirati društvo iznova okupili u gradu kojemu su promjene i korekcije nanijele nesagledivu štetu.
 

Možda je Sarajevo ipak tamo gdje je nekad bilo!
 

(Artkvart.hr/DEPO PORTAL/au)