www.upoznajtesvijetokonas.com

Putujući putevima jezika i pisama kroz Bosnu i Hercegovinu, putnik će lako primijetiti dva kulturna fenomena. Prvi je mnoštvo pisama koji su se upotrebljavali na našem tlu (grčko pismo, latinica, glagoljica, ćirilica, arapsko pismo…), a drugi kulturni fenomen je da doslovno svi stanovnici države - od rijeke Drine na istoku do Une na zapadu i od rijeke Save do Jadranskog mora - govore potpuno istim jezikom, bez dijalekata. 

Nesporna je činjenica da odmičući se od današnjih bosanskohercegovačkih granica nakon tridesetak kilometara zračne linije, jezik postaje razumljiv samo lokalnim stanovnicima, naročito u oblastima južne i istočne Srbije i sjeverozapadne i jugozapadne Hrvatske.

Pored srpske, bugarske, ruske i rumunjske varijante ćirilice, kao poseban oblik razvio se u Bosni naročito stilizirana varijanta ćirilice koji se naziva bosančica ili ponekad hrvatska ćirilica u susjednoj Hrvatskoj. 

Nesporna je činjenica da odmičući se od današnjih bosanskohercegovačkih granica nakon tridesetak kilometara zračne linije, jezik postaje razumljiv samo lokalnim stanovnicima, naročito u oblastima južne i istočne Srbije i sjeverozapadne i jugozapadne Hrvatske

„Međutim, iako je bosančica specifično pismo Bosne, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makarskoj, Krajini, na pojedinim našim otocima, pa čak i u nekim sjevernim krajevima Hrvatske. Bosančica se u upotrebi održala osobito kod bosanskih franjevaca, sve do kraja XIX stoljeća. Štaviše, kod nekih muslimanskih patrijarhalnih obitelji ona se tu održala sve do naših dana pod nazivom – begovica. U Srbiji, čini se, nije bila nikada upotrebljavana, jer joj se nije našlo traga“ – (Zvonimir Kulundžić, Knjiga o knjizi, Historija pisama – drugo iz osnove prerađeno i znatno prošireno izdanje, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1957. st. 556-557.).

Humačka ploča iz 980. godine

Najstariji spomenik pismenosti na domaćem jeziku je natpis na kamenoj ploči uzidanoj u franjevački samostan u Humcu kod Ljubuškog za koji je utvrđeno da je nastao oko 980. godine. Sačuvani su povelja bana Kulina, natpis bosančicom uklesan u kamenu na ušću riječice Dreždanke iz vremena kralja Tvrtka I, nekoliko sačuvanih ljekaruša, veliki broj epigrafskih natpisa na stećcima, četrdesetak knjiga koje su štampali bosanski franjevci od kojih je najstarija sačuvana Molitva svete Brigite štampana u Veneciji 1512., Poljički statut iz 1619., kao i veći broj rukopisa vjerskih i iz običnog života.

Najstariji spomenik pismenosti na domaćem jeziku je natpis na kamenoj ploči uzidanoj u franjevački samostan u Humcu kod Ljubuškog za koji je utvrđeno da je nastao oko 980. godine

Do polovine XX stoljeća se smatralo da je najstariji spomenik slovenske pismenosti ćirilski Samuilov natpis iz 993. nađen u Sjevernoj Makedoniji u selu German blizu Prespanskog jezera. Međutim (1956.) direktor sarajevskog Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Marko Vego je argumentirao nalaz starije ploče na zidu franjevačkog samostana na Humcu kraj Ljubuškog koja transkribrirana u savremenu ćirilicu glasi (na latinici): U IME O(T)CA I SI(N)A I S(VE)TAGO – 2) D(U)HA, A SE C(R)KI (t.j. ovo je crkva) A(RHAN)Đ(E)LA MI(HAJ)LA, – 3) A ZIDA JU KVRSMIRV SINV – 4) BRETV, ŽUPI ?URUNV, I Ž(E)NA – 5)(J)EGA PAVICA.

Vego napominje da je tu ploču prvi zapazio francuski diplomat pri bosanskom vilajetu 1876. E. Sainte-Maria, koji je spominje u svom putopisu. Nešto kasnije ju je Moritz Hoernes (u prijepisu) poslao Vidu Vukasoviću 1888. koji ju je publicirao, ali „sasvim pogrešno“ jer je precrtao pojedina slova. Analiza je dokazala da je ploču klesao neko koji je prethodno naučio najprije glagoljicu jer mu se nehotice potkralo pokoje glagoljsko slovo., kao što se to desilo zoografskom igumanu Makariju otprilike u isto doba iz kojeg je i Humačka ploča.

Povelja bana Kulina Dubrovniku, pisana 29. avgusta 1189. godine

Bosanski ban Kulin 29. avgusta 1189. godine piše Povelju (trgovinsku povlasticu) Dubrovniku, kojom dopušta slobodno trgovanje po Bosni. To je najstariji sačuvani dokument pisan narodnim jezikom kod južnih Slovena i prvo pominjanje narodnog imena za grad Dubrovnik, umjesto romanskog imena Ragusium. Koliko je danas poznato, vjeruje se da je trgovinska isprava bana Kulina treći poznati dokument pisan domaćim jezikom u Evropi uopće (poslije dokumenata pisanih u južnim dijelovima Španije i Francuske). Humačka ploča (980.) ostaje tako kao najstariji artefakt upotrebe domaćeg jezika u Evropi.

Bosansko Akademsko Društvo u EU – BADEU, iz Beča, je uputilo zvanični prijedlog Ujedinjenim nacijama – UN, u New Yorku, da 29. avgust, dan potpisivanja Povelje Kulina bana proglasi za „Svjetski dan međudržavnih dobrosusjedskih odnosa“.

Ploča sudije Gradiše je dokaz o postojanju jedne od najstarijih institucija sudstva u Evropi

U Marginalijama o jeziku i oko njega, Mehmedalija Mak Dizdar naglašava prisustvo „narodnog“ govora kao ključnu karakteristiku bosanske srednjovjekovne književnosti, navodeći: „Uzimajući načelo Piši kako govoriš, već u dvanaestom vijeku (desetom vijeku – primjedba Z.B.) bosanski dijaci su izmišljali ortografiju koja je najbolje odgovarala pojedinim glasovima i skupinama glasova što su se čuli u narodnom govoru“. 

Istaknuta je i ključna uloga koju je u razvoju ovakve, narodne srednjovjekovne bosanske književnosti odigrala Bosanska crkva. „Tlačena, gažena, stavljana na lomaču, Crkva bosanska je očvrsla i radikalno se bori za svoje ciljeve. Apokalipsa i druge knjige Novog zavjeta prepisuju se na narodnom jeziku čitaju se apokrifne biblijske priče, roman o Aleksandru Velikom, magijske molitve kao ljekarije, itd. Zahvaljujući napuštanju nerazumljivog, pa prema tome i nenarodnog jezika, od tada neprestano raste pismenost i književnost bosanska sve do propasti zemlje 1463., odnosno 1482. godine“ – piše Dizdar 1970. godine. 

Koliko je danas poznato, vjeruje se da je trgovinska isprava bana Kulina treći poznati dokument pisan domaćim jezikom u Evropi uopće (poslije dokumenata pisanih u južnim dijelovima Španije i Francuske)

Mak u Marginalijama pominje kao svjetovnu književnost poznatu Berlinsku Aleksandridu iz XV stoljeća, a moguće da je nastala i mnogo ranije, za koju se sa više sigurnosti pretpostavlja da je prepisana na bosanskom tlu. Pretpostavlja se da je takve književnosti bilo više.

Najznačajniji dio bosanskohercegovačke književnosti i pismenosti su rukopisni kodeksi (najstariji oblik knjige), većinom religioznog sadržaja. Književnost nastala početkom XIII stoljeća je sačuvana u Giljferdingovoj zbirci u Petersburgu (Giljferding – istraživač, ruski konzul u Bosanskom pašaluku, 1856.). Hvalov zbornik je pisan za vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića 1404. godine, a gotovo jednak sa Hvalovim je i Mletački zbornik samo što mu nedostaje kraj. Najmlađi (druga polovina XV stoljeća) je Radosavljev zbornik pisan za krstjanina Gojsaka, a pisao ga je krstjanin Radosav, koji sadrži samo Apokalipsu i Očenaš sa dodatnom molitvom. Sačuvao se i poznati Petersburgov apostol iz XIV stoljeća, a pretpostavlja se da je bosanski i jedan Apostol manastira sv. Pantelejmona na Svetoj Gori u Grčkoj. Ostalo su jevanđelja (Manojlovo ili Mostarsko, Divoševo jevanđelje pisano za feudalca iz istočne Bosne Divoša Tihoradića, Kijevski bosanski parimejnik koji po tekstu pripada obredu pravoslavne crkve. Procesom obespravljivanja Crkve bosanske propao je i najveći dio bosanske srednjovijekovne književnosti.

Najviše je natpisa sačuvano na stećcima od kojih mnogi imaju određenu književnu vrijednost. Slomom bosanskog kraljevstva postepeno nestaje i Crkva bosanska. Istovremeno jača islamska religija, ali jačaju i Katolička i Pravoslavna crkva

Postoje i indicije o kroničarskoj djelatnosti. Nastanak nekih dijelova Hrvatske kronike, Trebinjski ljetopis, kao i dijelove Orbinijevog djela Il regno degli Slavi, Historija humskih gospodara, Historija Kotromanića ili Bosanska kronika…, potrebno je vezati za Bosnu. O takvoj vrsti pismenosti govore kasniji franjevački ljetopisi, a i spisi rodoslova bana Tvrtka, Jurja Hvalovića, te svjedočanstvo Dubrovčanina Jakova Lukarevića (XVI) koji pominje dvojicu bosanskih ljetopisaca: Emanuela, kroničara Hrvoja Hrvatinića i Milića Velimisljića.

Najviše je natpisa sačuvano na stećcima od kojih mnogi imaju određenu književnu vrijednost. Slomom bosanskog kraljevstva postepeno nestaje i Crkva bosanska. Istovremeno jača islamska religija, ali jačaju i Katolička i Pravoslavna crkva. Javlja se književnost na orijentalnim jezicima, a uticajem Katoličke crkve jača upotreba latinskog jezika. Crkveno-slovenski jezik se njegovao još samo u pravoslavnim crkvama i manastirima. Potrebno je pomenuti i istraživanje naučnika Đure Baslera iz 1971. godine, o djelovanju učilišta u XIV stoljeću, u srednjovjekovnoj Bosni.  

Izvod iz knjige Z. Bibanovića, Bosna i Hercegovina – kulturna kapija Evrope, (Štamparija Fojnica, 2023.). Preneseno povodom 836-te godišnjice Povelje bana Kulina Dubrovniku.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook