Piše: Jasmin DURAKOVIĆ


U luci za jahte, pored Palais des Festivals, tokom ovogodišnjeg Kanskog filmskog festivala, odvijao se – jer nam je kinematografija propala – jedini događaj koji je imao veze s Bosnom i Hercegovinom. Među velelepnim jahtama, uglavnom u vlasništvu megabogataša povezanih s američkom filmskom industrijom, tradicionalno je bila i ona sa zastavama televizije Arte, evropske platforme za produkciju i prikazivanje umjetničkog filma.

U prijepodnevnim satima predstavljen je projekat “A Season of Classic Films” u okviru 78. Cannes Film Festivala, gdje je objavljeno da je film Ivice Matića Žena sa krajolikom, zajedno s njegovim kratkim filmovima, dobio glavnu nagradu i sredstva u iznosu od 70.000 eura za digitalizaciju i restauraciju, koje dodjeljuje Evropska asocijacija kinoteka (ACE). Navedeno je, kako su izvijestili i prisutni mediji, da projekat zajednički realizuju Slovenačka kinoteka, Slovenački državni arhiv, Arhiv Republike Hrvatske, Hrvatska kinoteka i Austrijski filmski forum.
Ovo je bila sjajna vijest za sve one koji cijene djelo Ivice Matića i bh. kinematografiju. Ali, nekolicina prisutnih bosanskih filmskih i medijskih radnika iz BiH ostala je u šoku jer tokom promocije nije spomenuta zemlja porijekla filma (BiH), producent (nekadašnja TV Sarajevo, danas BHRT), niti bilo koja institucija iz BiH koja se bavi filmskom umjetnošću i kulturnom baštinom.

Kako je to moguće, zapitat će se dobronamjerni čitatelj ovog teksta – da čuvanje i zaštitu bisera naše kinematografije i kulturne baštine rade drugi, a ne mi?

Davno je rečeno – tamo gdje prestaje logika, počinje Bosna. Sve je, pa i ovo, moguće u zemlji u kojoj je kinematografija umrla; gdje je Fondacija za kinematografiju zbog loših odluka uprave već dvije godine pod blokadom; gdje Kinoteka BiH odumire; gdje je Filmski centar pred stečajem i gdje nikoga u BHRT-u, kao formalnog vlasnika filma, ovo uopće ne zanima. Ne zanima ovo previše ni rukovodstvo Udruženja filmskih radnika BiH, koje dodjeljuje godišnju nagradu “Ivica Matić”, ali koje već godinama uglavnom služi za hranjenje sujete i(li)  lijećenje ega sujete ljudi koji se vrte oko tog udruženja.

Doduše, neki su davno – poput Ismara Mujezinovića i Špele Rozin – upozoravali na ovaj problem, ali uspavani tamni vilajet nikada nije institucionalno reagovao na prisvajanja ovog filma. Često se u medijskim natpisima i digitalnim tragovima može pronaći podatak da je glavni producent filma „Centar film“ iz Beograda, pa se tako film svrstava među srpske. Danas je, čini se, i slovenački, i hrvatski, čak i austrijski. Samo nije – bosanski.

Istina je sljedeća: film je, kao TV drama, u potpunosti produkcijski realiziran u okviru kapaciteta i sredstava nekadašnje TV Sarajevo i emitiran na toj televiziji 1976. godine. Djelo je osvojilo simpatije široke publike i bilo poznato pod naslovom Šumar. Vremenom je kritika – iako film tada nije bio priznat kao dugometražni igrani film jer je trajao nešto više od 57 minuta, a takav status tada su imala samo ostvarenja iz filmskih kuća – počela da ga slavi kao skriveno remek-djelo.

Krajem osamdesetih pravila su se počela mijenjati, pa su urednici TV Sarajevo odlučili, kao i sa filmom Ovo malo duše Ademira Kenovića, da u saradnji s Centar filmom prebace Matićev film s 16 mm na 35 mm traku. Film je pri tome blago produžen, kako bi imao barem 60 minuta – što se smatra donjom granicom za dugometražni film. Godine 1990. film je prikazan na uglednom Montrealskom filmskom festivalu i osvojio glavne nagrade. Od tada počinje njegov međunarodni uspon. Danas se smatra klasikom evropske kinematografije.

A ko je bio Ivica Matić? I zašto je Žena sa krajolikom toliko važan film?

Ivica Matić (1948–1976), rođen u Varešu, bio je autentični predstavnik modernističke, pa i postmodernističke autorske filmske linije u bivšoj Jugoslaviji – vjerovatno i najveći kojeg je dala Bosna. Iako je umro u 28. godini, a za života režirao samo jedan igrani film, njegovo djelo danas se smatra avangardnim klasikom.

Matić je započeo karijeru u amaterskom kino-klubu, a vrlo brzo se istakao kao svestran autor: sam je pisao scenarije, režirao, snimao i montirao vlastite filmove. Praktično, sam je i producirao svoja kratka ostvarenja.

Zaposlen na Televiziji Sarajevo, paralelno je razvijao snažan opus kratkih, eksperimentalnih filmova – lucidnih, provokativnih, često i erotski nabijenih. Njegova biografija danas djeluje kao filmski scenarij: odrastao bez oca, između sela i sarajevskih blokova, snimao filmove u dvorištu kino-kluba, razvijao trake u šporetu svoje majke kuharice.

Bio je buntovan, ironičan, protivnik rigidnih kulturnih normi. Jednom prilikom osnovao je i „Komunistički filmski centar“ – čiji je bio jedini član. Njegov “grijeh” bio je što nije pripadao nijednoj ideološkoj struji i nije pravio filmove o NOB-u. Bio je, kako je sam govorio, “zaljubljenik mirisnih trava i gradskih smetljišta”, vizualni pjesnik urbanog i ruralnog.
Njegova kratka eksperimentalna djela – Theme I, Čistilište, Intervju sa ljubavnicom, Veselo društvo na obali – predstavljaju vrhunac bosanske filmske i vizualne scene. Kombinuju filozofiju, seksualnost i društvenu kritiku s estetikom slobodne, gotovo likovne forme. Zbog golotinje u njegovim radovima, bio je i cenzuriran.

O njegovom djelu danas najviše piše Amir Muratović u knjizi Ivica Matić: Slatka strast periferije, koja je prvobitno objavljena u Sloveniji, ali postoji i u bosanskom prijevodu.

Po završetku Akademije u Zagrebu, Matić je na TV Sarajevo dobio priliku da snimi svoje prvo profesionalno djelo. Bio je to film Žena sa krajolikom – priča smještena u idiličnu seosku zabit, o šumaru (Stole Aranđelović) koji je neshvaćeni umjetnik. On slika pejzaže i aktove žena (Jadranka Matković, Božidarka Frajt) iz sela u kojem živi. Film završava tragično – pogrebnom povorkom u kojoj seljaci, iako ne razumiju njegovu umjetnost, nose njega i njegove slike na posljednji počinak.

Svoju sklonost ka fotografiji, likovnosti i statičnim kadrovima, Matić u ovom filmu dovodi do savršenstva. Seoski pejzaži, koje je ponio iz djetinjstva i tradicije naivnog slikarstva, postaju kompozicije vrhunske likovne vrijednosti. U suprotnosti su s gotovo animalnim osobinama zajednice u kojoj živi. Iako ironično, djelo je toliko realistično da djeluje kao da je izašlo iz samog života.

Zbog tog lucidnog autorskog postupka, djelo i danas zrači posebnom snagom i ostaje jedini pravi postmodernistički filmski klasik ovdašnje produkcije. Možda mu se jedino, iako potpuno različitih poetika, može približiti film Slike iz života udarnika (1972) Bate Čengića.  U našem širem okruženju to je hrvatski film Breza (1967) Ante Babaje.

U produkciji filma učestvovali su: Uroš Kravljača, Zaim Muzaferija, Miodrag Breza, Halima Musić, Špela Rozin, scenografkinja Ljiljana Pejčinović, kostimografkinja Vanja Popović, tonac Vahid Hamidović, montažerka Ružica Cvingl i, posebno, direktor fotografije i Matićev filmsk suborac Karpo Aćimović Godina.

Nakon tog filma, Matić je počeo pisati scenarij za novi igrani film, ali ga je prerana smrt spriječila u realizaciji. Taj scenarij je kasnije filmski uobličio mladi akademac Emir Kusturica – također u produkciji TV Sarajevo.

Na kraju Žene sa krajolikom nalaze se dvije scene koje su danas gotovo autoreferencijalne. U posljednjoj sceni, dok šumareve slike nose, njegova supruga ulazi u kadar i kaže:

– Otišao je kako je i došao. Kao da je dlaku prekinuo.

Nešto ranije, dvojica seljaka pripremaju mrtvački sanduk. Jedan pita:

– Koje je on vjeroispovijesti bio?

Drugi odgovara:

– Kakvoj vjeri? On je bio umjetnik. On ne pripada nikome.

Zato su ga vječni počinka ispratili sa njegovim slikama.

Tako je to – nekada i sada – u zemlji „bosanskih stvari“ i sa baštinom Ivice Matića:

Svačija i ničija. Samo njegova.

(DEPO PORTAL/ak)