Srebreničanka Mevlida Omerović nikad nije pronašla posmrtne ostatke maloljetnog brata Senada Gabeljića, a ovog 11. jula, 30 godina nakon genocida u Srebrenici, ukopat će posmrtne ostatke muža Hasiba, tačnije jednu njegovu kost. 

Nakon identifikacije Hasibovih posmrtnih ostataka, Mevlida se 12 godina nadala da će biti pronađeno još njegovih kostiju kako bi mogao biti ukopan s većim brojem posmrtnih ostataka i konačno pronaći smiraj.

- Od 2013. sam čekala da se pronađe još njegovih posmrtnih ostataka, ali rekli su mi da više ne čekam, jer je prošlo mnogo godina. Nažalost, ništa više nije pronađeno. U Liplju kod Zvornika pronađena je samo njegova čeljusna kost - navela je Omerović u razgovoru za Fenu.

Kaže da je, prema informacijama preživjelih, njen suprug bio zarobljen u Kravici i tu strijeljan sa svojim bratom. Imao je 33 godine.

Mevlida se prisjeća da, kada je saznala da je ubijen, nije željela vjerovati i nadala se da će se jednog dana ipak vratiti. 

- Svaki dan bol je ista, i ovo sve vraća uspomene i produbljuje tu bol - navodi ova Srebreničanka, koja je u genocidu izgubila i oca Hasana i brata Senada.

- Otac mi je ukopan. Brata nikad nismo pronašli, nijednu kost, a čuli smo od preživjeli da je strijeljan kod Zelenog Jadra. Imao je šesnaest godina, ni kriv ni dužan nikome, na stravičan način je ubijen - kaže Mevlida.

Prisjetila se kako je u julu 1995. godine s dvoje djece napustila zavičaj i krenula prema Potočarima, a potom u izuzetno teškim okolnostima do slobodne teritorije.

- Navečer smo putovali iz Sućeske do Potočara, došli smo tamo oko ponoći, bilo je puno svijeta. Čuli su se jauci, krici, ljudi su molili vojsku da ne ubijaju i ne odvajaju djecu od majki. Ubijali su i klali koga su htjeli. Jedva sam čekala da jutro svane, da ne gledam strahote. U podne smo uspjeli sjesti u jedan autobus koji je prevozio žene i malu djecu. Najteži dio puta je bio kroz Bratunac i Kravicu jer su autobus kamenovali. Došli smo do Vlasenice i nekoliko sati smo bili zatvoreni u autobusu - prisjeća se Mevlida.

Kaže kako je odatle nastavila kilometrima, s dvoje djece u naručju, pješačiti do Kladnja, gdje su stigli u ponoć. Bili su iscrpljeni, gladni i žedni.

Mevlida je u genocidu izgubila i amidžu i njegove sinove, daidže i njihove sinovi te brojne druge članove porodice.  

Nakon 30 godina njen suprug će imati svoj mezar u Memorijalnom centru Potočari, gdje će i ove godine biti klanjana kolektivna dženaza i obavljen ukop posmrtnih ostataka žrtava genocida.

Trenutno su posmrtni ostaci pet identifikovanih žrtava spremni za ukop 11. jula, a još ima porodica koji su u fazi odlučivaja da li da ukopaju svoje najmilije, s obzirom na mali broj pronađenih i identifikovanih kostiju.

U Memorijalnom centru u Potočarima dosad je ukopano 6.765 žrtva genocida, dok je 250 žrtava ukopano u mjesnim mezarjima po odluci preživjelih članova porodica.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je u maju prošle godine usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici prema kojoj će se 11. juli obilježavati kao Međunarodni dan refleksije i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine.

(FENA/mm)