Piše: Nurija SRETENOVIĆ 

Tekst je satiričnog karaktera, napisan kao parabola u obliku kratke, alegorijske priče

Trojka: ruska konjska zaprega. Izvorno jest ruska, ali nije nužno samo tamošnja.

Tri crna, tri vrana konja, uhranjeni i istimareni, upregnuti u saonice spremne da se pustolovno otisnu niz snježne i klizave ravnice, potom niz vrtoglave strmine. Ugođaj je potpun jer upravo se spušta predvečerje – ta kapija u noćne tmine – a snijeg pada nečujno sve obilnije, i posvuda postaje sve studenije. 

Vrijeme je za drhtanje. 
Daleko, predaleko je do osvita, ako ga uopće bude...

Trojac postaje nemiran, udara kopitama o smrznuto tlo, led pod čeličnim potkovicama odzvanja, dok se njihove grive njišu na studenu predvečernjem vjetru – nalik su na nadolazeću tminu kroz koju se može nazrijeti tek poneku daleku i studenu zvijezdu.

Na saonice sjeda Gazda, u crnome krznenu ruhu – primjerenom ruhu Trojke koja će ga upravo ponijeti.

Pripremljen je događaj koji liči na ekstremnu svečanost, ali krajnji domet toga pustolovna starta ostaje nepoznat. Možda je u nekom dubokom mraku zapretan.

Krenuli su! Trojka je okićena praporcima što se u predvečerju opsjenarski nestvarno oglašavaju. Zvone. Odzvanjaju. Gazda cima dizgine, svoj tropreg požuruje.

Klizavo je. Vrlo klizavo. U prostoru u kome se kreću malo je ravnice – uglavnom su strmoglave ledene i klizave nizbrdice.

I praporci i toplo Gazdino krzneno ruho, i vrane grive se na vjetru viore – sve liči na opsjenarsku radost, a pred njima je zapravo, poput najgrublje Istine, potpuna neizvjesnost zimske tmine i klizave, ledene strmine.

Zbog ubrzanja više se ne vidi čak ni treperenje predaleke zvijezde studene...

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)