Ne radujem se što sam pogodio da će pred sarajevskom Vječnom vatrom biti više vjerskih pozdrava, nego onih koji su primjereni takvom spomeniku.
I ponovo mnogi, a posebno oni najviši među uzvanicama kao da zaboravljaju šta piše na ovalnom, dimom vječnih plamenova, išaranom zidu. 

Uklesana su tu slova što pričaju priču o jedinstvenoj narodnoj vojsci koju je nosila borba protiv fašizma, borba protiv dogme i utjecaja i religija na razdvajanje ljudi na plemena, stada i paljenja mržnje, što se najbolje iskazalo u ratu devedesetih o kojem partizani iz 1945. godine nisu mogli ni u najgorim snovima sanjati.

Pobjeđivali su proleteri za jedinstvenu BiH i jednu veliku zemlju bez molitvi, učenja. Niko im nije branio da se obraćaju onom kojem vjeruju, ali on nije bio taj koji ih je vodio u pobjede.

Danas, baš kao i u Sarajevu 25. novembra, nekako nestvarno izgledaju slike najviših političara kako se mole, uče na mjestima gdje se obilježavaju svijetli dani velike narodno oslobodilačke borbe. 

Pitam se kako na sve to gledaju još rijetki preživjeli ondašnji borci s petokrakama. Da li iko želi da čuje njihovo mišljenje, sve slabije vapaje da je njihova bitka, njihova pobjeda oteta od heroja? Da se sada neki novi kite velikim datumima rata od 1941. do 1945. godine. Rata o kojem posljednje malobrojne junake niko ni za šta ne pita, niti poziva na te svečanosti kada se važno stoji, recimo, pred Vječnom vatrom.

Danas, baš kao i u Sarajevu 25. novembra, nekako nestvarno izgledaju slike najviših političara kako se mole, uče na mjestima gdje se obilježavaju svijetli dani velike narodno oslobodilačke borbe

Dok gledam te neprirodne prizore u centru Sarajeva, pitam se da li bi se današnji lideri ovih nacionalnih stranaka složili s onim što su u Mrkonjić Gradu pisali umni rodoljubi - da BiH nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska. Kako bi u taj vakat reagovali, recimo, Dodik, Čović, Izetbegović. Da li bi taj papir na kojem počiva temelj današnje BiH pozdravili i molitvama?

Danas se mole i uče na gotovo svim mjestima gdje su im mrske komunjare donosili pobjede i budućnost BiH, koja je sada u raljama nacionalizma i religija visokog napona. Najveća opasnost za BiH započela je devedesetih kada su religije bučno izašle iz crkava, džamija i drugih vjerskih objekata u javne prostore kojima sve više upravljaju samo oni koji vjeruju. Tako bujaju nacionalističke strasti u trenucima kada se na raznim skupovima jasno primijete oni koji se mole i ne mole, ili uče i ne uče. BiH se opasno dijeli i toj bolesti kataklizmičnog razdvajanja, čini se, lijeka nema.

Danas više nije ni ugodno, čak, osjećaš strah da neki oko tebe ne otkriju da si nevjernik ili da nisi njihov. A tako će biti sve dok se bude krstilo i učilo tamo gdje za to mjesto nije.

A, Spomenik Vječna vatra u Sarajevu je najmanje mjesto za takva religijska ispoljavanja. Kada se neko krsti ili uči na tom prostoru čini se kao da ismijava borce pripadnike jedinica koje su prijestolnici BiH donijeli slobodu, ili da od časnih molitvi pravi estradu.

Zato su mi danas, dok ovo, na žalost, gledam iz daljine, najljepše slike Šestog aprila 2025. u Sarajevu one na kojima jedan invalid dostojanstveno partizanskim pozdravom iskazuje slavu partizanima koji su oslobodili grad od Trebevićem.

Za Mirsada ne znam da li je vjernik ili ne, ali znam da zna šta je red, šta je običaj i kako se pozdravlja u datim situacijama. U ovoj samo ide naklon, ili partizanski pozdrav, kojim se pred Vječnom vatrom iskazao Mirsad

Bio sam još radosniji kada sam se malo bolje zagledao u fotografije. Preda mnom je bilo poznato mi lice sa Marijin Dvora, moj bivši komšija, koji je stanovao dva kata iznad redakcije u kojoj sam radio 21 godinu. 

Na fotografijama je Mirsad Kurtagić, brat mog školskog druga Seada. Za Mirsada ne znam da li je vjernik ili ne, ali znam da zna šta je red, šta je običaj i kako se pozdravlja u datim situacijama. U ovoj samo ide naklon, ili partizanski pozdrav, kojim se pred Vječnom vatrom iskazao Mirsad. Više puta odlikovani prvoborac u posljednjem ratu za Bosnu i Hercegovinu u kojem je postao teški invalid, gubitkom desne noge. To ga nije spriječilo da nastavi sa borbom za bolji život svih u našoj domovini. 

Zbog nedovoljne međunarodne saradnje i pomoći prije dvije godine je lično pisao bivšem američkom predsjedniku Bidenu, koji mu je i odgovorio na pismo i obećao da će položaj BiH biti još više u fokusu američke vanjske politike.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook