Film "Koki, Ciao" Quentona Millera kratka je priča o legendarnoj Titovoj papigi koja je upoznala brojne svjetske uglednike, filmske zvijezde... Film je nedavno prikazan na festivalima u Berlinu i Rotterdamu, a publika će ga moći vidjeti i na ZagrebDoxu, piše Jutarnji.

Bio je to idealan razlog za razgovor s Quentonom Millerom kojega smo prvo pitali zašto je odabrao baš Kokija.

- Ideja je došla iz moje fascinacije filmovima i knjigama u kojima su pripovjedači životinje. Mislim na razne naslove, od dječje animacije do vrhunske književnosti. Kao filmaša, oduvijek me privlačilo književno pripovijedanje i želio sam ispričati priču iz perspektive papige. To je bila moja reakcija na prikazivanje životinja u većini dokumentaraca. Prije ovoga sam probao snimiti nešto s drugim papigama, ali nije baš išlo. No, onda sam radio na projektu o državnosti i životinjskoj diplomaciji i upoznao sam Kokija. Tada sam znao da imam ‘saradnika‘ i počeo sam snimati - kaže Quenton, koji je dio potrebnih materijala dobio iz Muzeja Jugoslavije i od RTV-a Slovenije. 

Neke od tih snimki bilo je jednostavno dobiti, druge teže. Muzej Jugoslavije ga je iznenadio jer je u njemu bilo jako ugodno i lako raditi. Oni imaju oko 800 hiljada negativa, od kojih su neki digitalizirani i svrstani u kategorije - recimo, određeni ljudi, lokacije, teme... Potraga za, recimo, svim snimkama kućnih ljubimaca ili ZOO vrta nekad bi dovela do Kokija, no najveći ‘biseri‘ ipak su bili skriveni i nije ih bilo lako naći. Slike su se pojavljivale u grupama koje su uključivale, recimo, druženja na nekim zabavama.

Zanimljivo je da je Koki naveden kao saradnik na filmu i to, kaže Quenton, zato što su njegovi odgovori na neki način oblikovali film. Najviše su ga snimali u vrijeme pandemije kad nije bila gužva pa su mu mogli donijeti, recimo, Titove slike i snimati njegove reakcije.

- Iz toga je zapravo izrastao film. Njegove reakcije su te koje su me navele da prikažem neke događaje, recimo njegovo neslaganje s malim psima... Znamo da je Tito najprije imao njemačke ovčare, a onda je, u starosti, imao pudle. S vremenom su one ‘preotele‘ Kokijev položaj na druženjima i diplomatskim sastancima - naglašava.

S obzirom na to da se u filmu pojavljuju i neke druge Titove životinje s Brijuna, zanimalo nas je što on misli o njima. Ne samo o ljubimcima, nego i onima koje su ostale nakon njega. Općepoznato je, naime, da je Tito bio i lovac.

- Životinje u mom filmu su, kako da to kažem, na neki način ‘državne‘ životinje. Mnoge su stigle kao darovi u vrijeme Pokreta nesvrstanih. Recimo Lanka, slonica koju je dobio od Indire Gandhi, pojavljuje se u filmu. Tu su i zebre, poniji... Niko ne zna posve sigurno odakle Koki dolazi, no neki vjeruju da je stigao iz Indonezije. Životinje često nose određenu simboličku moć i ponekad se pitam je li ljubav koju političari osjećaju prema životinjama zapravo samo iskorištavanje te moći. Ne odnosi se to nužno na Tita - ističe Quentin i priznaje kako mu je uvijek žao vidjeti životinju u kavezu, posebno papigu koja voli prostrana mjesta i druženje s pripadnicima svoje vrste.

No, zanimljivost je sačuvao za kraj. Je li Koki uopće Koki? Saša Broz tvrdi da nije i ima anatomski dokaz za to. Zato Quentona pitamo tko je, po njegovu mišljenju, ova papiga.

- Imam nekoliko mogućih scenarija. Na jednoj fotografiji sam vidio Tita s dvije papige. Moguće je da su to Koki i neka druga papiga koja je sve naučila od prve. Papiga s kojom sam radio, koju zovu Koki, činila se emocionalno vezana za Tita, kao da je u njoj ostala praznina nakon vlasnikove smrti. No, ko zna, možda ona samo uči od posjetitelja pa zna koje se reakcija od nje očekuje i zbog toga se tako ponaša - zaključuje Quenton.

(Jutarnji.hr/DEPO PORTAL/au)