Odnosi među državama temelje se na racionalnim interesima, geopolitičkim kalkulacijama i dugoročnim strateškim ciljevima. Historijske i kulturne veze mogu imati određenu ulogu, ali nijedna ozbiljna država ne smije graditi svoju vanjsku politiku isključivo na emocijama. Winston Churchill je to sažeo riječima: "U politici nema trajnih prijatelja ni trajnih neprijatelja, već samo trajni interesi."

Naše bošnjačko političko rukovodstvo često se oslanja na narativ o Turskoj kao ključnom saveznika, ali to oslanjanje nije potkrijepljeno realnim činjenicama. Historijska uloga Osmanskog Carstva u Bosni i Hercegovini daleko je složenija nego što se često prikazuje. Iako su Bošnjaci u Osmanskom periodu imali određeni status, imperija nikada nije dozvolila formiranje nacionalne bošnjačke države, niti je osigurala političku autonomiju Bošnjaka.

Povlačenjem iz Bosne, Osmansko Carstvo ostavilo je narod bez političkog i intelektualnog vođstva, čime je dodatno otežan proces nacionalnog konstituisanja. Posljedice takvog historijskog naslijeđa Bošnjaci osjećaju i danas, kroz političku fragmentaciju, institucionalnu slabost i nedostatak strateške autonomije u međunarodnim odnosima.

U modernom kontekstu, Turska se često predstavlja kao zaštitnik Bošnjaka, ali realnost pokazuje da je njen utjecaj ograničen. Kada se govori o balkanskoj politici u ključnim međunarodnim centrima moći – poput Vašingtona, Brisela ili Berlina – Turska nije među državama koje određuju strateške pravce razvoja regije. U ekonomskom smislu, Turska nije među deset najvećih investitora u Bosni i Hercegovini, iako često ističe svoju navodnu posvećenost razvoju zemlje. U realnim geopolitičkim okvirima, kada se u Briselu i Vašingtonu donose ključne odluke o Balkanu i Bosni i Hercegovini, utjecaj Turske je marginalan. Njeno mišljenje u tim procesima nosi približno istu težinu kao stavovi zemalja poput Venecuele ili Konga.

Dodatno, predsjednik Republike Turske, Recep Tayyip Erdogan, vodi politiku koja je često podložna naglim zaokretima u zavisnosti od unutrašnjepolitičkih potreba i međunarodnih pritisaka. Njegov utjecaj na globalnoj sceni ima ozbiljna ograničenja, što je jasno vidljivo iz odnosa sa vodećim svjetskim silama. Na primjer, pismo koje mu je 2019. godine uputio tadašnji američki predsjednik Donald Trump, u kojem ga upozorava riječima "Ne budi budala", pokazuje kako ga percipiraju zapadni lideri. Tako direktan ton nezabilježen je u savremenoj diplomatskoj praksi, što ukazuje na slabiju pregovaračku poziciju Turske u odnosu na ključne međunarodne aktere.

Štaviše, u kontekstu odnosa na Balkanu, Erdoganova politika često ide u korist drugih geopolitičkih igrača. Dok se nekada srbijanska politika prema Turskoj zasnivala na narativima o historijskim sukobima, danas vidimo sasvim drugačiji pristup, gdje se naglašava bliskost i saradnja između Beograda i Ankare. Ova promjena nije došla spontano – ona je rezultat ruskog geopolitičkog djelovanja, koje koristi Tursku kao posrednika za ostvarenje vlastitih interesa. To je sila koja je dovela bosnanske Srbe od “osvetili smo se Turcima u Srebrenici” do onog “merhaba asker”.

S obzirom na sve navedeno, postavlja se pitanje – na koga se Bosna i Hercegovina treba osloniti? Realnost je da euroatlantske integracije ostaju najpouzdaniji put za osiguranje stabilnosti i napretka zemlje. Umjesto simboličnih savezništava koja ne donose konkretne koristi, naše bošnjačko političko rukovodstvo treba voditi pragmatičnu vanjsku politiku zasnovanu na partnerstvu sa zemljama koje imaju stvarnu moć u globalnim i regionalnim procesima. Sjedinjene Američke Države, Njemačka, Velika Britanija i pojedine zaljevske zemlje predstavljaju partnere sa stvarnim kapacitetima za podršku Bosni i Hercegovini na njenom putu ka sigurnijoj i prosperitetnijoj budućnosti.

Bošnjaci nisu pasivni posmatrači međunarodne politike – oni su autohton narod sa dugom historijom, koji ima pravo na strategiju zasnovanu na vlastitim interesima, a ne na iluzijama o podršci koja nikada ne dolazi u stvarnom obliku.

U tom kontekstu, naše bošnjačko političko rukovodstvo mora voditi računa o tome kakve dogovore pravi s turskim predsjednikom iza zatvorenih vrata. Politički ustupci napravljeni u okvirima koji nisu transparentni, a koji ne uzimaju u obzir dugoročne interese Bošnjaka, mogu imati ozbiljne posljedice. Historija pokazuje da se geopolitičke igre često odvijaju na račun manjih naroda, a odluke donesene bez šire strateške vizije mogu dugoročno oslabiti političku poziciju Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Stoga, svaka politička odluka mora biti vođena racionalnom analizom, a ne emotivnim narativima, ličnim interesima ili kratkoročnim političkim kalkulacijama. Jer, na kraju, cijenu loših odluka neće platiti oni koji ih donose, već narod koji ostaje s njihovim posljedicama.

Sjetimo se kako nas je sultan prevario – obećavao zaštitu, a zatim nas ostavio na milost i nemilost novim vladarima, bez vođstva i političke moći.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook