Politička strategija Milorada Dodika danas pokazuje zabrinjavajuće sličnosti s metodama vođa bosanskih Srba tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine. Kroz kombinaciju obmana, lažnih pregovora i eskalatorne retorike, Dodik nastavlja praksu iscrpljivanja institucija države i manipulacije međunarodnim faktorima, dok se bošnjački političari, nesvjesni dublje strategije, često ponašaju neorganizovano i reaktivno.

Tokom agresije, vođe bosanskih Srba su sistematski koristile diplomatske pregovore kao sredstvo za kupovinu vremena, dok su istovremeno provodili ratne ciljeve na terenu. Pregovaračke inicijative poput onih u Ženevi i Londonu bile su im alat za odugovlačenje i testiranje granica međunarodne tolerancije. Danas Dodik primjenjuje gotovo identičan model – istovremeno učestvuje u političkom procesu i potkopava ustavni poredak BiH, pažljivo balansirajući između prijetnji secesijom i izbjegavanja direktnih posljedica. Njegova strategija uključuje oslanjanje na vanjske saveznike, prvenstveno Rusiju i Mađarsku, dok istovremeno koristi slabosti EU i međunarodne zajednice kako bi održao status quo. 

Dodikova retorika, gestikulacija i način komunikacije ukazuju na visok stepen samopouzdanja, koji ne proizlazi isključivo iz unutrašnje političke moći, već iz podrške moćnih međunarodnih aktera

Retorika kojom nastupa prilagođena je različitim auditorijima – prema zapadnim diplomatama prezentira se kao pragmatičan lider, dok na unutrašnjem planu kontinuirano podstiče separatističke narative. Posebno je značajno sagledati Dodikove političke nastupe iz psihološke perspektive. Njegova retorika, gestikulacija i način komunikacije ukazuju na visok stepen samopouzdanja, koji ne proizlazi isključivo iz unutrašnje političke moći, već iz podrške moćnih međunarodnih aktera. 

Analiza njegovih izjava i postupaka sugeriše da on ne djeluje kao političar koji preuzima lični rizik, već kao neko ko ima čvrste garancije da su njegovi postupci koordinisani s određenim vanjskim faktorima. Upravo to objašnjava njegovu spremnost na otvorene izazove međunarodnim normama i uporno kršenje pravnog poretka BiH bez ozbiljnih posljedica.

Koncept "testiranja granica dozvoljenog" ključan je u političkim krizama i konfliktima. Riječ je o sistematskom ispitu međunarodnih reakcija kako bi se utvrdilo koliko se može postići bez ozbiljnih posljedica. Ovu taktiku je koristio i Slobodan Milošević tokom devedesetih, postepeno eskalirajući političke i vojne poteze – od provokativne retorike do oružanih sukoba – sve dok nije naišao na odlučan odgovor međunarodne zajednice.

Poznata rečenica „Zašto je Pepeljugi spala cipela ako joj je savršeno odgovarala?“ postavlja ključno pitanje – ako je bošnjačka politika doista „savršeno prilagođena“ izazovima s kojima se BiH suočava, zašto onda stalno gubi političke bitke i prepušta inicijativu protivnicima?

S druge strane, bošnjački politički vrh, tada kao i sada, demonstrira alarmantnu nesposobnost da strukturirano i odlučno odgovori na prijetnje koje dolaze iz entiteta RS. Iako bošnjački politički lideri često naglašavaju svoju privrženost očuvanju države, njihov način djelovanja otkriva duboku nesposobnost da tu politiku i operativno sprovedu. U tom kontekstu, poznata rečenica „Zašto je Pepeljugi spala cipela ako joj je savršeno odgovarala?“ postavlja ključno pitanje – ako je bošnjačka politika doista „savršeno prilagođena“ izazovima s kojima se BiH suočava, zašto onda stalno gubi političke bitke i prepušta inicijativu protivnicima?  

Ista pogrešna pretpostavka dominira i danas – umjesto da Bošnjaci samostalno osmisle koherentnu strategiju odvraćanja Dodikovih poteza, političko Sarajevo pasivno iščekuje odgovor Zapada, raduje se vojnicima EUFOR-a, prikazuje populističke performanse pojedinih zvaničnika pokazujući krajnju nesposobnost za strateško promišljanje i proaktivno djelovanje. 

Umjesto jasne, dosljedne politike koja bi se odlučno suprotstavila Dodikovim pokušajima razgradnje države, bošnjački političari šalju kontradiktorne i nekoherentne poruke. Dok jedni insistiraju na smirivanju tenzija i pozivima na pregovore, drugi zagovaraju hitne sankcije, a kako vrijeme više prolazi, sve se više sukobljavaju jedni s drugima – no, bez sveobuhvatnog plana ili institucionalne koordinacije koji bi onemogućili Dodikove manevre. Ovakav pristup ne samo da odražava unutrašnju političku dezorijentisanost, već i omogućava Dodiku da vješto manevriše između različitih struja unutar međunarodne zajednice, koristeći upravo njihovu neujednačenu percepciju situacije u BiH. 

Da li smo mi Bošnjaci u posljednjih 30 godina naučili išta iz sopstvenog iskustva ili i dalje očekujemo drugačiji rezultat ponavljanjem istih grešaka?

Još jedna fundamentalna greška koja se ponavlja jeste nerealna vjera da će strani akteri prepoznati i pravovremeno reagovati na prijetnju. Iskustvo iz devedesetih jasno pokazuje da međunarodna zajednica ne interveniše preventivno, već tek onda kada situacija eskalira do tačke nepodnošljivosti. 

Bošnjačkoj političkoj eliti sada dolazi na naplatu dugogodišnja praksa kadrovske politike zasnovane na nepotizmu i lojalnosti umjesto na kompetenciji. Postavljanjem nekompetentnih pojedinaca na ključne pozicije unutar institucija, stvoren je sistem u kojem odsustvo strateškog razmišljanja i analitičkih sposobnosti onemogućava pravovremeno i adekvatno suočavanje s rastućim političkim i sigurnosnim izazovima. 

Bošnjački politički lideri, vođeni iluzijom postratnog poretka i međunarodnih garancija, naivno vjeruju da je oružani sukob u Bosni i Hercegovini nemoguć. Oslanjajući se na pretpostavku da međunarodna zajednica neće dopustiti destabilizaciju regije, zanemaruju realnost da su sigurnosni paktovi i geopolitičke okolnosti promjenjivi, te da njihova pasivnost samo ohrabruje aktere koji teže narušavanju državnog poretka.

Ako je historija učiteljica, onda bi nas trebala naučiti da oslanjanje na pomoć izvana, bez vlastite proaktivnosti, nikada ne donosi povoljan ishod. Postavlja se pitanje – da li smo mi Bošnjaci u posljednjih 30 godina naučili išta iz sopstvenog iskustva ili i dalje očekujemo drugačiji rezultat ponavljanjem istih grešaka? A znamo kako je Ajnštajn definisao ludilo.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook