Izvor: Oslobođenje
Piše: Hajrudin Somun

Da odmah kažem: pridružujem se tekstu mojih mladih kolega po profesionalnom zanimanju, ali sa akademskom težinom, prof. dr. Seada Turčala i dr. Emira Hadžikadunića, koji je Oslobođenje objavilo 16. februara pod naslovom “Između Duginovog evroazijanizma i Trumpovog pragmatizma: kako će BiH definisati svoju (geo)političku budućnost?” Ne toliko po naslovu, nego po sadržaju i pitanjima koja postavlja, to je mnogo više nego tekst, što svjedoči i njegovo objavljivanje istog dana po brojnim drugim portalima i medijima. Radije bih rekao da je to otvoreni poziv na raspravu o setu pitanja koja bi trebalo da izazovu pažnju i odgovore političara Bosne i Hercegovine, kojima je dužnost da se brinu za suverenitet i cjelovitost unutrašnje politike i položaj u svijetu svoje zemlje.

Novi svijet

Unutrašnja politika BiH je takva kakva je, nije dobra ni u kom pogledu, ali bi joj geopolitika mogla biti još gora, ako joj se ne pristupi odlučnije, organizovanije, jedinstvenije. I ako joj diplomatija ne stane na čvršće noge i djeluje proaktivno, a ne reaktivno, kako se više diplomatski kaže. Pod diplomatijom se ne podrazumijevaju samo šefovi država i diplomatije, ambasade i konzulati, nego cjelokupna međunarodna politika jedne zemlje. Da još kažem na početku svog priloga predloženoj raspravi da je lakše postavljati pitanja nego na njih odgovarati, pošto diplomatijom BiH, kao i zemljom, upravljaju etnonacionalne stranke, da ima tri diplomatije, kao i tri šefa države i da je rijetka zemlja koja nema zakon o vanjskim poslovima.

"Ovo je svijet koji Donald Trump želi uništiti. Njegova ambicija je da međunarodnu vladavinu prava zamijeni pravom džungle"

Ali, šta god možemo učiniti – moramo učiniti da se spasi Bosna i Hercegovina ne samo iznutra nego i izvana. Njenom jedinstvu, integritetu i suverenitetu već decenijama prijete secesionističke i razbijačke političke elite unutar zemlje, ali su one sada ohrabrene okolnostima u svijetu, naglo izmijenjenim otkako se američki predsjednik Donald Trump uselio u Bijelu kuću.

Šta je sve predsjednik Trump naumio da će uraditi u SAD-u i svijetu za četiri godine svog drugog mandata, lako je pretpostaviti iz onoga što je već učinio ili naložio da se učini u prvih pedeset dana. Za Ameriku je najbolje rekao senator Bernie Sanders, i sam jednom predsjednički kandidat i borac za prava radničke klase. Zahvalio je Elonu Musku, Trumpovoj desnoj ruci, što “nam je pokazao da živimo u oligarhijskom društvu u kojem milijarderi ne dominiraju samo politikom i informacijama koje primamo iz medija, već i samom vladom i ekonomskim životom”.

A za “smrt svijeta kojeg je napravila Amerika” Stewart Patrick kaže u Carnegie Endowmentu: “U principu, (Trumpova) direktiva bi mogla dovesti do američkog poništenja hiljada ugovora i odstupanja od stotina multilateralnih organizacija... Čak je vjerovatno da će Trumpova administracija zaključiti da vanjska politika ‘Amerika na prvom mjestu’ zahtijeva povlačenje Sjedinjenih Država iz UN-a - i izbacivanje UN-a iz Sjedinjenih Država. Ovo je svijet koji Donald Trump želi uništiti. Njegova ambicija je da međunarodnu vladavinu prava zamijeni pravom džungle.”

Krajnje desničarske i neonacističke stranke ulaze u jedan po jedan evropski parlament, a Njemačka se kao “privredni motor” EU trese

Za to “Amerika na prvom mjestu” ima jedno zanimljvo kinesko tumačenje. U Pekingu smatraju da bi SAD trebalo da predvode u smanjenju odbrambenog budžeta, najvećeg na svijetu, u skladu s Trumpovom politikom “America First”, što ustvari ne znači “Prvo Amerika”, nego da je “Amerika prva”. Trumpov pogled na svijet preskače Evropu i upire pravo u Moskvu i Peking. NATO-savez i saveznici treba da služe novom svjetskom poretku u kojem će SAD dijeliti interesne sfere sa Rusijom i Kinom, koje će nastojati držati odvojene kako ne bi mogle ugroziti ono da je “Amerika prva”.

Među manjim akterima novog poretka među koje će ulijevati strah Amerika i Rusija je Evropa. S tim što se Ukrajina, njena po površini najveća zemlja, još ne da pokoriti, a Trump je putem svog potpredsjednika poručio šta čeka Evropu ako se bez Amerike i njenog vođstva NATO-savezom, suoči s Rusijom. J.D. Vance je na nedavnoj sigurnosnoj konferenciji u Münchenu rekao: “Ne čujete često izraz podjela tereta, ali to smatramo važnim dijelom zajedničkog saveza u kojem će Europljani ojačati, dok će se Amerika usredotočiti na područja svijeta koja su u velikoj opasnosti.” Nije elaborirao koja su to područja u velikoj opoasnosti, je li Tajvan na azijskom istoku ili Evropi bliži Srednji istok. Čujemo šta Trump namjerava palestinskoj Gazi, zaustavlja isporuke oružja Ukrajini, ali ne Izraelu, a Kinezi mu odgovaraju na zavođenje carina da “ako je rat ono što SAD žele”, carinski ili bilo koji drugi, da su spremni boriti se do kraja.

Evropu, dakle, u tom multipolarnom svijetu s američkom dominacijom, Trumpova administracija ostavlja po strani, da se bavi sobom, da o sudbini Ukrajne odlučuju samo Rusija i Amerika. Stari kontinent je u panici. Evropska unija ne može da se složi ni oko čega, priziva Britance da joj se vrate, pa čak saziva samit u Londonu. Krajnje desničarske i neonacističke stranke ulaze u jedan po jedan evropski parlament, a Njemačka se kao “privredni motor” EU trese.

Odavno se bojim da nam se u Bosni i Herecegovini ne desi Ukrajina, a pogotovo danas u naznačenim geopolitičkim okolnostima

Da skratim priču šta sve Trump sprema svijetu bar u naredne četiri godine i stignem do Bosne i Hercegovine, prvo neizbježno pitanje je - da nas Evropa ne prepusti Evropi, a Evropa susjedima za koje znamo šta su nam činili 1990-ih godina?

Skoro se neko, pišući o Putinovom planu da otkine dobar dio Ukrajine, prisjetio septembra 1938. kada je britanski premijer Chamberlain, da bi navodno spasio mir u Evropi, poklonio Hitleru čehoslovačke Sudete, ne konsultujući se ni s vladom u Pragu. Uvažavajući različite istorijske okolnosti, ali priznajući i sličnosti, zar to nije isto kao kada predsjednik Trump daje zeleno svjetlo predsjedniku Putinu da anektra petinu Ukrajine?

Odavno se bojim da nam se u Bosni i Herecegovini ne desi Ukrajina, a pogotovo danas u naznačenim geopolitičkim okolnostima. A evo kako i zašto. Na jednom skupu o hibridnom ratovanju krajem 2021. govorilo se da je BiH izložena neprekidnom hibridnom ratovanju, da se drugim sredstvima ostvari ono što nisu uspjeli da ostvare počinitelji ratova 1990-ih. General Vahid Karavelić je rekao da je sve što se događa u BiH “ovih dana” jedna vrsta hibridnog rata. Nalazeći balkansku vezu s hibridnim ratom koji se vodi protiv Ukrajine, izrazio sam onu bojazan, što nije bilo teško već pri ovlašnom zemljopisnom pogledu na položaj Rusije i njenog okruženja i Balkana, koji je u malom preslika onoga što se događalo u Ukrajini otkako je stekla nezavisnost. Tri mjeeca kasnije ruska armija je izvršila invaziju na Ukrajinu, s ciljem koji nije ostvaren hibridnim ratom: da tu zemlju vrati u okrilje “majčice Rusije”. To je postalo još jasnije kad je predsjednik Putin razradio svoju teoriju o “ruskom svijetu”.

Šta sve Trump sprema svijetu bar u naredne četiri godine i stignem do Bosne i Hercegovine, prvo neizbježno pitanje je - da nas Evropa ne prepusti Evropi, a Evropa susjedima za koje znamo šta su nam činili 1990-ih godina?

Tri godine su otkako traje rat u Ukrajini. Volio bih da mogu kao i tada reći i napisati da je sva sreća što je Ukrajina podaleko i od Balkana i Bosne, pa nam se teško može dogoditi. Ali ne mogu zato što se u Bosni i Hercegovini i “ovih dana” – što mi je potvrdio i general Karavelić, i dalje i “još više” vodi hibridni rat koji bi začas mogao prerasti u pravi. Opet misleći na sudbinu i budućnost vlastite zemlje, pribojavao sam se da se onaj u Ukrajini ne završi pobjedom Rusije. Da je izgubio, i mi bismo na Balkanu mirnije spavali.

Ovako Putinu raste apetit da ostvari ambiciju koju mu je razradio lični filozof Aleksandar Dugin - da rusku federaciju proširi u granice, ako ne carske, onda sovjetske Rusije. Ovako su se poklopile zvijezde “ruskog svijeta” i “srpskog sveta”, čije su ambicije razrađene na Svesrpskom saboru u Beogradu prošlog juna. U deklaraciji tog sabora, sazvanog radi zaštite nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, u tančine je opisan proces daljeg približavanja i mirnog prisajedinjenja Srbiji entiteta Republika Srpska. Tako je memorandum SANU iz 1986, kako se tada pisalo u svjetu, postavio “dinamit pod temelje Jugoslavije” i najavio ratove koje će Srbija povesti protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Plašim se, jednostavno, da predsjednici Trump i Putin, kad sjednu da dijele interesne sfere po svijetu ne naprave neki deal na račun cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Da Trump obeća da Ukrajina, kad zajedno tamo smire i uklone Zelenskog i okončaju rat po ruskom planu njene podjele, nikad više neće poželjeti da uđe u NATO. Da će ostale poslove po Evropi prepustiti EU, da se snalazi kako zna. Ne moraju Balkan, a pogotovo Bosnu i Hercegovinu, ni spomenuti, ali mi znamo kako se tadašanja Evropska zajednica 1990-ih snašla bez Amerike.

Putin je naslijedio još carski ruski san da se spuste na Jadran kao alternativni izlaz na Mediteran. Zato mu je važno da politička nestabilnost na Balkanu traje što duže

Putin će na to ispod stola protrljati ruke. Svjestan je da ne smije udariti na bilo koju članicu NATO-a. Posebno nakon prijema u savez Švedske i Finske, iako bi to na drugu rado učinio. Ali ima evropski jugoistok, gdje nekoliko zemalja neće da prime ni u NATO ni u EU. Putin je naslijedio još carski ruski san da se spuste na Jadran kao alternativni izlaz na Mediteran. Zato mu je važno da politička nestabilnost na Balkanu traje što duže, da Srbiju drži uz Rusiju i da Crnu Goru izvuče iz NATO-a, što je i pokušao državnim udarom. Ne zaboravimo da je Trump u prvom mandatu, kad je imao oko sebe drukčije savjetnike nego danas, potpisao odluku o prijemu Crne Gore u NATO. Tako bi Alijansa pokrila svu obalu Jadrana, osim ono malo što je ostalo u granicama BiH.

Ponekad se učini da je predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću neprijatno što ga Milorad Dodik prati na svakom koraku. Da mu ne zamjere u Evropi i Americi zato što je Dodik pod američkim sankcijama. A njemu lično da EU ne izvuče stolicu na kojoj sjedi i čas se okrene prema Bruxellesu, čas prema Moksvi. A možda će ga i Trump opet pozvati u Bijelu kuću i kao poslušnog đaka posaditi na stolicu ispred svog orahovog stola. Ali koliko je predsjedniku Vučiću stalo da odvrati Dodika od secesionističke namjere i do poštovanja inegriteta BiH, bolje je nego riječima pokazao pristajući da u Banjaluci stane ispod zastave entiteta RS i Srbije, bez ikakvog obilježja ili pomena Bosne i Hercegovine.

Ponekad se učini da je predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću neprijatno što ga Milorad Dodik prati na svakom koraku. Da mu ne zamjere u Evropi i Americi zato što je Dodik pod američkim sankcijama

Iako u manjoj mjeri i manje javno, ni vladajući ljudi u Hrvatskoj, izuzev Stjepana Mesića, nisu se odrekli sporazuma Milošević-Tuđman o podjeli BiH, kao što, s druge strane, svaki predsjednik ode u Izrael da se izvinjava zbog Tuđmanovih izjava o Jevrejima. Kad ističu podršku njenom putu prema evroatlantskim integracijama, takođe izbjegavaju da pomenu suverenitet BiH. Predsjednik Zoran Milanović se maltene divi Mioradu Dodiku. Premijer Andrej Plenković je mnogo obazriviji kad govori o BiH, za čije se pristupanje EU, pa i NATO-u, zalaže u evropskim inistitucijama. Ali isto toliko podržava lidera HDZ-a Dragana Čovića koji vješto krije, ali sve radi da Hrvati u BiH ponovo steknu svoje ekskluzivne institucije, kako god se one zvale. Pri tome rado prihvata Dodikovu podršku.

Kako dalje?

Čović je još 2017. izjavio “da će Hrvati u reorganiziranoj Bosni i Hercegovini živjeti na prostoru kojeg je oslobodilo i obranilo Hrvatsko vijeće obrane”. To ne znači samo treći entitet, nego povratak ratne Herceg-Bosne iz koje su muslimani i pravoslavni, po Tuđmanovom nalogu, “humanitarno preseljavani”. Žarko Puhovski kaže da je “paradoksalno što HDZ (Hrvatske) s jedne strane gura BiH prema EU, dok s druge strane održava veze s Dodikom”. A nedavno preminuli veliki Slavo Kukić je jednom rekao kako je “djelovanje dvojca Čović-Dodik sve usaglašenije, a njegova stvarna pozadina nije zaštita Hrvata i Srba, nego zaštita kriminala kojeg su počinili”.

Kako da Bosna i Hercegivina spasi svoj integritet, jedinstvo i suverenitet u naglo izmijenjenim svjetskim prilikama i takvom neposrednom okruženju?

Evo, to je najvažnije pitanje do kojeg sam pokušao da dođem više prateći nego se baveći politikom i geopolitikom Bosne i Hercegovine. Jedno je od stotinu koja se još mogu postaviti, uz ona iz osvrta profesora Turčala i Hadžikadunića, s kojima se možemo slagati ili ne slagati. Volio bih da se nastave postavljati i tražiti im se odgovor na stranicama Oslobođenja, lista rođenog kad su se udarali temelji jedinstvene zemlje svih njenih naroda i koji evo preko osam decenija istrajava na tom načelu. Kako bi ta pitanja, ako budu htjeli, čuli političari koji vode Bosnu i Herecegovinu, a koji se, manje ili više, trude da je sačuvaju jedinstvenu i nedjeljivu.

Kako da Bosna i Hercegivina spasi svoj integritet, jedinstvo i suverenitet u naglo izmijenjenim svjetskim prilikama i takvom neposrednom okruženju?

Biću slobodan pa poziv da u ovoj svojevrsnoj tribini učestvuju, prije svega uputim bosanskohercegovačkim intelektualcima koji se bave i pišu o vanjskoj politici i geopolitici - akademicima iz ANUBiH, jedine prave akademije, univerzitetskim profesorima, istoričarima. Uz izvinjenje drugim zainteresiranim, da navedem nekoliko koje lično poznajem: Nerzuka Ćurka, Šaćira Filandru, Nedžmu Džananović Miraščiju, Igora Davidovića, Husniju Kamberovića. I iz branše bez akademskih titula Zlatka Dizdarevića i Srećka Latala. Da bih olakšao pristup inicijalnom tekstu, prilažem i NJEGOV LINK.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)