Analitičara Fondacije Carnegie za međunarodni mir, organizacije sa sjedištem u Washingtonu, objavio je komentar u kome se bavi studentskim blokadama i protestima u Srbiji, ali i odnosom Evropske unije prema njima. U tekstu koji je objavljen pod naslovom "Zašto EU mora promijeniti kurs prema Srbiji", navodi se sljedeće: 

Više od desetljeća, pristup EU-a zapadnom Balkanu bio je pristup namjernog pragmatizma - prioritet je bila stabilnost regije kako bi se spriječile velike krize na kontinentu, dok su potencijalni kandidati za članstvo u EU-u ostali zaglavljeni u pristupnoj čekaonici. Umjesto inzistiranja na temeljnim reformama, Bruxelles se odlučio za partnerstvo s autoritarnim liderima koji mogu jamčiti kratkoročnu stabilnost.

Međutim, sada je jedan od lidera kojima je EU dala najviše ustupaka, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, pred najozbiljnijim izazovom svom autoritetu – a time i strategiji EU u regiji.

Bruxelles mora odlučiti hoće li se nastaviti kladiti na Vučića, unatoč mogućim posljedicama za Kosovo i Crnu Goru. To je izbor između nastavka politike stabilokracije ili konačnog prihvaćanja pristupa integraciji temeljenog na zaslugama.

U Beogradu se EU suočava s najotvorenijim prkosom samoj sebi: za razliku od Gruzije ili Moldavije, srpski prosvjednici, razočarani popustljivošću EU prema Vučiću, nisu nosili evropske zastave niti su se obratili Bruxellesu za potporu. No, naklonost Bruxellesa prema Vučiću uskoro bi mogla postati neodrživa.

Srbijanski premijer Miloš Vučević podnio je ostavku prošle sedmice u onome što se naširoko smatralo strateškim ustupkom usred rastućih unutarnjih nemira. Njegova ostavka uslijedila je nakon masovnih studentskih protesta, najvećih u Srbiji od pada Slobodana Miloševića.

Neposredni povod bio je bijes javnosti zbog tragedije na željezničkoj stanici u Novom Sadu u novembru, kada je urušena nadstrešnica usmrtila petnaestak ljudi. No, ovo je tek posljednji val nezadovoljstva. Prije pet mjeseci građani su izašli na ulice prosvjedujući protiv ugovora o iskopavanju litija između Srbije i Njemačke. Dogovor je pozdravljen na Zapadu kao način da se smanji ovisnost o Kini, ali za mnoge Srbe on je simbolizirao još jedan primjer neodgovorne vlade, ekoloških rizika i stranih interesa koji imaju prednost nad dobrobiti lokalnog stanovništva.

Crna Gora, koju se često smatra predvodnicom u procesu pristupanja EU, još je jedan primjer. Iako postoji oprezni optimizam da bi mogla biti prva koja će prijeći ciljnu crtu ka članstvu, njezinu političku stabilnost često potkopava uplitanje Srbije. Nacionalistička retorika nastavlja oblikovati politički diskurs u Crnoj Gori, otežavajući zemlji da se usredotoči na reforme koje vodi EU. Istinski evropska Crna Gora bila bi uspješna priča i za regiju i za EU, ali zemlja je i dalje podložna istim vanjskim pritiscima koji su godinama kočili njen napredak.

I dalje je moguća korekcija kursa EU - zaključuje se u komentaru objavljenom na stranicama Fondacije Carnegie za međunarodni mir.

(DEPO PORTAL/ad)